Foto: 
Mark Dumont

Ivana

- Đavolja rabota...Od sada više nema povlačenja, ako ne pokušamo da ih skinemo sa položaja, skidaće oni nas ko mušice, čvrga i u kantu za reciklažu...
Zlo se navuklo nad misli kao teški oblaci i jesenja kisela kiša, podvuklo se pod kožu i u plikovima pucalo gnojavom, smrdljivom svakodnevicom. Bez osmeha i naročite radosti, dani su se dočekivali kao nešto što se mora preživeti, ali ne i neophodno doživeti. Od snova ostale su noćne more, a od planova samo oni o bekstvu iz zemlje.
Među gomilom istih uvek je postojala i nekolicina onih drugačijih i često prezrenih zbog svoje upadljive različitosti. E, među njima se ugodno osećala i jedna Ivana. Telom i dušom svoja. Umom i vaspitanjem ista kao i većina, jer različiti su se rađali takvi, a ona je bila je živi dokaz ove teorije. 
Ćutke je podnosila svoje stanje. Krila je oči da je ne prepoznaju, a osmeh je nosila u malom džepu od pocepanih pantalona zajedno sa pramenovima kose koju je odsekla davno, jer ju je gušila i ometala joj slobodu pokreta. 
Ivana je svoju emociju pretakala na platna, boje i oblike. Figure koje je slikala počele su da se menjaju i keze onoga dana kada je od roditelja saznala da joj nije sudbina da voli dan, već joj je dužnost da preživi i izdrži. Svaki drugi luksuz bio bi neizvesna budućnost. Prećutno joj je zabranjeno da želi i uživa. Tako je Ivana zavukla osmeh još dublje u džepove, podelila je boje na svaku suzu kojom je posula jastuk u tišini svoje sobe i upisala studije. Postaće naučnik, praviće hemijske otrove kojima će još više zagađivati i ljude i planetu, postaće ono čega se gnušala, ali zaboraviće...
Dvadeset godina kasnije, iste novine, drugo lice, isti naslovi i identična rečenica:
- Đavolja rabota...Sada smo zaista nadrljali, oduvaće nas sa ovim novim setom zakona. Ima da nas pobiju kao gnjide...
Podigla je oči sa laptopa i razmislila. Setila se kako joj je kosa već proseda, a srce suvo i usahlo, setila se kako je ona nekada bila drugačija i kako je tada gledala boje jutra, a ne ekran mašine. Setila se gde je sakrila osmeh. Sišla je do podruma i oduvala prašinu sa starih kutija. Otvorila je jednu i pobožno prešla željnim prstima preko tuba i četkica. Negde na samom dnu iskopala je fotografiju. Dve devojke, ozarene, izmazane bojama sunca, sedele su na stepenicama stare kuće i zaljubljeno gledala u objektiv iza kog se nalazilo skriveno lice njihovog oca. Da li bi jedno „ne“ napravilo razliku i promenilo tok vremena? Da li bi sa jenim odbijanjem uništila svoj siguran život, očeve i majčine nade. Da li bi to “ne” ubilo ponos na njihovim licima onog dana kada je primljena u institute kao najmlađi naučni saradnik. Da li bi to famozno “ne” pomoglo da vrati svoju sestru izgubljenu u onom svetu za kojim je večito čeznula, a kojeg se najviše plašila?  Da li je sloboda hrabrost da kažeš “da”, ili je upravo ono suprotno? Da li je neka klica one obojene duše još uvek u njoj? Da li je srećna?

Sledeću godinu Ivana je dočekala uz novo platno sa kog je sijala vesela gomila zelenih, narandžastih i žutih lica. Lica bez straha, lica iz sećanja one prve i prave, a drugačije. Lica one dve devojke, slobodne, srećne, hrabre, jedinstvene, nasmejane, voljene.

Komentari

Komentari