Foto: 
autor nepoznat

Jabuke i cimet

Probudio ga je poznati, sladunjavi miris cimeta i jabuka. Udisao je zatvorenih očiju, tonući u sećanje. Vratio ga je, taj miris, u detinjstvo, u dane kada je raspuste provodio kod babe i dede u selu, bezbrižan i mažen, kao svaki unuk jedinac. Roditelji, otac pilot  i majka prevodilac i turistički vodič, bili su prečesto odsutni. Živeo je, praktično sa tetkom, očevom sestrom, koja je uspešno izbegavala prosce i koja je stalno bila tu, pet kuća dalje od njihove. Bila je vaspitačica, sa skraćenim radnim vremenom zbog operacije na srcu i mogla je da mu posveti sve svoje slobodno vreme. Tetka Sara je insistirala na njegovim odlascima kod babe i dede, roditelje to nije zanimalo, nimalo. Obožavao je pitu od jabuka koju je njegova baba pravila specijalno za njega i toplu belu kafu, ujutru, dok ptice pevaju u granju lipe pod prozorom i prvi se zraci sunca provlače kroz šare na heklanim, blistavobelim zavesama. Činilo mu se tad da bi mogao tu provesti čitav svoj život oslobođen suvišnih želja, roditeljskih ambicija i tetkinih sitnih pridika. Na njegovu žalost, raspusti su trajali kraće no što je želeo i svaki je put, kada se vraćao u bučni, zagušljivi grad, imao želju da istrči iz autobusa, koji se sporo kretao po loše zakrpljenom  vijugavom putu, i vrati se babinoj piti s jabukama i cimetom. Jedino ga je misao da će opet videti Ivanu iz broja 56, njene pegice na nosu i pletenicu žute, kovrdžave kose, sprečavala u tome. Gde li je ona sad, pomislio je sa setom, svestan činjenice da se nisu videli od kako je otišao iz zemlje, pre nego se zaratilo u njihovoj ulici.

Kao udar groma, iz sanjarenja ga je prenulo zvono telefona. Još sklopljenih očiju, napipao je Samsung na polici iznad uzglavlja, pokušavajući da u nozdrvama što duže zadrži dragi, poznati miris. „Znaš li ti koliko je sati? Gde si do sad? Hoćeš da zažalim što sam došao ovde? Da si se stvorio u dvorištu za minut! Imam jedno iznenađenje za tebe!“  Vikao je na njega Saša, drug iz detinjstva, tonac i povremeno snimatelj, duša  poveće filmske ekipe koja je  snimala već par dana dokumentarac o njegovom životu.

Pogledao je na sat smejući se u sebi Sašinom nestrpljenju, jer ga je pamtio kao ležerno, neobavezno spadalo, uvek spremno za šalu. Nisu se videli  skoro tri decenije, a slučajni susret na aerodromu  ih je odveo u ovu neverovatnu avanturu, da budu deo tima koji pravi film o nekolicini slavnih i priznatih imena iz njihove generacije, rasutih po belom svetu. On, poznati glumac, s desetinama priznanja i nagrada s filmskih i pozorišnih festivala, koji nikad nije kasnio i cenio je ljude koji poštuju tuđe vreme, kasnio je na sopstveni set. Izašao je, kad se doveo u red, i sa vrata stare porodične kuće obuhvatio pogledom veselo društvo pod senicom od vinove loze, koju je još njegov deda posadio. I dalje mu je nozdrve golicao poznati miris, pa je pomislio da je materijalizovao sopstveni san. Prišao je, polako i pozdravio se s ekipom. Saša je stajao po strani i razgovarao s nekim telefonom. Namignuo mu je i potapšao ga po ramenu, pokazujući rukom nešto iza njegovih leđa. Okrenuo se, u trenutku kad je visoka, plavokosa žena izašla iz letnje kujne noseći pleh pun pite i uspomenu u krupnoj suzi  koja se otkinula s trepavice i pala na šećer u prahu. „Šta  stojiš tu? Idi, ispašće joj doručak iz ruku...“ Izgovorio je tiho Sale i uključio kameru.

Komentari

Komentari