Jednoj dragoj ženi ("Pisma iz zaliva" - odlomak)

Noć pogubna. Neprespavana. Preplakana. Čudak je svojim demonima uzurpirao tvoj dom, tvoje vrijeme, tvoj prostor. Ne znaš ni kako se sve desilo, na koji način je sve počelo, prošlo je, to jedino znaš. Lažna podrška, velika obećanja, zatim svađa, tuča, vrijeđanja, ujutro na ulici ni „Dobar dan“. Trebala ti je pomoć, a dobila si mnogo ružnih uspomena.

Zašto ljubav do mržnje dovodi? Nakon sve podrške koju si pružala, nakon svih suza koje si isplakala ili se zla volja maskirala u ugodne rečenice, pa umjesto strijelica ljubavi iz srca, vadiš noževe zlih namjera iz svojih leđa. 

Današnja tišina je moćnija od svakog straha. Danas tvoj život hvata novi ritam, novu svijetlost, novi dah. Danas čitaš sunce kao kompas i krećeš se drugačije. Nećeš ga vidjeti više, tvoje ga oči više neće poznavati, tvoje usne neće mu se više smijati, zaboraviće ga tvoj dah. Nakon noći straha veče dočekuješ ga sa radošću, provodiš ga u miru i suzama.

Jutro je. Probuđena, urediš se, našminkaš i kreneš ulicom kako samo povrijeđena žena zna, visoko podignute glave. Negdje u prolazu, obrisi jedne ljubavi. „Gdje se to putevi raziđu, da li sam trebala biti  pametnija, jača i zašto od vreline daha, magičnih mirisa i toplih obećanja na kraju ostane samo hladnoća?“, mnoga pitanja, a malo odgovora.

 Odvedeš djecu ocu, bivši gleda sa vrata, ti na pragu doma u kom si bila domaćica, bez dozvole za ulazak, slomljena užasima predhodne noći, nezaštićena, stojiš uplakana, očekuješ pomoć i podršku. Dočekuje te lažni osmijeh koji govori, izbacio sam te, tvoje mjesto je sa druge strane kapije.

 Sa druge strane ljubavi.

Ni jedan upitni pogled, jesi li dobro, mogu li ti pomoći, da li si ugrožena, da li su djeca ugrožena, samo hladnoća i odbacivanje.  Šta se to desi ljudima, šta je to u njihovim otrovanim srcima da ne znaju ili ne žele prepoznati bol? Ne znaju pružiti pomoć povrijeđenima, ni u braku, ni van njega. Naslađuju se nesrećom najbližih, sebični i uljuljkani u svojoj promašenosti.

Kome se obratiti? Sebi, draga.

U nama je toplina iskrene ljubavi. Okrenuti se sebi, hramu u sebi, položiti žrtvu, izgovrati molitvu, udahnuti duboko i krenuti iz početka sa vjerom u sebe i Boga. S ljubavlju.

Tišina liječi. Samoća odmara.

Utisci?

Nema utisaka. Napokon bura zavladaće mir iz kog će se izroditi prosperitet. Iz ove tišine naučićeš ponovo da voliš, želiš, dišeš. Čime privučemo loše ljude u naš život? Svojim nezadovoljstvom ili lošim spletom okolnosti, tek u jednom trenutku nismo više ni oni koji smo bili, niti oni koji želimo biti. Uspon je težak, povratak strmovit. Mi smo bića dobra i zla, svi griješimo, svi posustajemo, ali ne smijemo odustati.

Ne smijemo dozvoliti da drugi određuju našu sudbinu, niti živjeti u sjenci gorih od nas. Imamo dovoljno snage da se odupremo svemu što nosi tamu i da napunimo svoje oči svijetlom dana, a u svoje srce utkamo sjaj zvijezda.

Neki dani kao da su prošli, neki dani kao da nikada nisu ni postojali.

Kiša i zidine često su scenografija za najljepšu romasu. Oblaci nad planinskim  vrhovima, mnogo pokrenutih potoka preliva se iz korita i natapa puteve. More potapa molove, plima je. Ulica starog grada prelivena vodom, kaldrma djeluje kao živa pod nestašnom bujicom u kojoj se kupa. Kišobran propušta kišu i smijeh koji odzvanja ulicom.

Zaljubljubićeš se ponovo. Ispuniće te strah, ispuniće te užas, neka druga će vrištati duboko u tebi, užasnuta u iščekvanju ponovnog bola. Budi hrabra.

Na početku novog nadanja isprati obrise starih kajanja.