Foto: 
Dan Bergstrom

Kafanska ordinacija

Aca se od pijanstva oporavljao u kafani. Zato niko nije znao kada je pijan i u kolikoj meri. Zapravo nikome i nije ni padalo na pamet da je uopšte pijan. Njegova kafana, njegov sto, njegovo piće i on kao da je tu godinama, od otvaranja kafane, kao važna slika na zidu koju gazda svakodnevno briše i ispravlja. Često je ulazio sa boksom cigareta pod miškom, a drugi su komentarisali:

– Dobro se opremio.

Ponekad je ulazio i sa novinama, ali ih nikada nije čitao, valjda da mu ne oduzimaju vreme. Za njegovim stolom moglo je da se zatekne raznoliko društvo, od uličara do ministra. Neki bi odmah prilazili stolu, neki su čekali poziv, nekima je bilo dozvoljeno da naruče piće i za njega, drugima nije. Pola litra „stoličnaje“ su mu sipali u bokal, a on je sam iz bokala punio svoju čašu.

Činilo se da se za njegovim stolom smenjuju kao pacijenti kod lekara.

Mlađi njegov prijatelj žalio mu se jednom:

- Koja je pizda, Acika, ovaj naš dečji pesnik. Skontam neki dan ribu iz Banjaluke, tu su u gradu na nekakvom gostovanju, sedimo u širem društvu i samo čekamo zgodnu priliku da je otpratim do njene sobe u hotelu, kad on joj veli: „Vidi, zlato moje, kao vila nebeska si, a osuđena si na razne krokodile, pa i na one oženjene“...

– Tako te kurvinski denuncirao... – nije se moglo primetiti da li Aca osuđuje taj čin ili se sprda sa prijateljem za stolom, da li je to pitanje, konstatacija ili samo podstrek da sagovornik nastavi.

– Ha-ha-ha! Malo se zajebao pesnik iz čitanke! Stvar sa njom je već bila rešena, on mi je samo pomogao kako da joj saopštim tu svoju neprijatnu biografsku činjenicu. Najbolje je u svemu tome što nju to i ne interesuje. Jedino što mi je sada nešto jasnije u vezi sa njim, a i cenim da bi je i on rado...

– Da taj kurcu vredi, ne bi on bio detinji pesnik! Ha-ha-ha! – talasala se Acina seda brada.

– Kako to misliš? Dečji, ne detinji...

– Lepo, u jednom pokušaju je pokazao koliko vredi – i glup i pakostan!

 Zoran S. Nikolić​

Komentari

Komentari