Foto: 
autor nepoznat

Klupa ispod dodira

Osjetila je da je klupa vlažna tek kada joj se mahovina počela penjati uz struk.

Predugo sjede ovdje, predugo se gledaju, razmjenjuju samo dodire, a riječi nema više. Zarobljeni u različitim snovima pokušavaju na površini dodirne tačke da razmjene poljubac. Na njegovom koljenu pojavljuje se gljiva u obliku sunca. Žuto u njenim grudima raste obasjano njegovim osmjehom. Gospodin Zrno je vidno smršao, ali u njegove zagrljaje, ovog puta, upada kao u klopku, on je lomi dugo dok i njegove grane ne počnu pucati. Školjka kojom je ukrasila svoje uši da bi je prepoznao, pod silinom udara njegove iznenada izvađene sjekire, pada na pod. Podižu je sa osmjehom i jedno drugom u usta umeću po dukat.

 "Da li imate upaljač?" u prolazu ih upita mačka ogrnuta kaputom boje zvjezdanog neba. "Upravo smo udahnuli posljednji plamen", frkće na njega Kontesa zaustavljena u trenutku kada je sa svojih usana dukat željela, poput dima cigarete, izdahnuti u vazduh napraveći krug u kom će Gospodin Zrno naći svoju cjelinu. Mačor produži izjednačivši se sa tminom. Ljubavnik je obuhvati oko struka, a mladice sa sitnim lišćem iz njegovih prstiju popeše joj se preko mahovine uz leđa na vrat. Na njenom vratu iz pupoljka umetnutog iza uha procvjeta kruna bijele magnolije. Miris vlažnog proljeća zareža kroz mrak.

Ona podvuče pruge sa svoje tašne ispod sebe, ne bi li izjednačila crnu i bijelu u svojim mislima sa tasovima vage koji naginju u njegovu korist. Drveće parka razmaklo je svoje korijenje, a stope su našle put. Na vlažnom pločniku u nečujnim otiscima sitne kiše ogledala su se njegova pitanja. Da li je uopšte njegova?

Pod svijetlom njenog doma pruža joj ruku da u njoj izgubi svoj dlan. U dodiru sa tvrdom muškom površinom na kojoj iščitava vrhovima prstiju liniju ljubavi u kojoj nazire sebe i liniju života u kojoj je nema, umire ponovo.

Dok je muška sjenka zagrljajem utiskuje u sebe, ona se ne topi kao pečatni vosak ostavljajući crveni trag koji se pući pod njegovom voljom, samo ako bude želio da pročita zapise kojima je na nju bačena kletva, umjesto toga rasipa se u puzle nekog dalekog grada, u kom će pretvoriti svoje tuge u nove osmjehe.

Odvaja se od klupe i, zakoračivši u prazninu noći, osjeti nemoć. Bršljan njegovih požuda obavio se oko finog ženskog članka prijeteći da će je oboriti svojom silinom, ako mu naglo izmakne. Lukavo ženski, izuva cipelu i u nju umeće biser izvađen ispod jezika. Puzavica je popustila svoj ljubavni zagrljaj. Za gosta, čijim će se sokovima sladiti upirući u njega svoje mnoge sitne žilice, moraće naći nekog drugog.

Lisičiji sjaj u njegovim očima govori joj je da zna sve tajne njenih satenskih rukavica. U svakom odmorištu za prst drijemao je po jedan bivši ljubavnik. Nisu mu smetali, znao je da rukavicu jednim treptajem svog oka može baciti u rijeku. Ona bi mu to dozvolila, ali bi možda tako i sam upao u neku od rukavica, pa je odlučio da svoju sreću za sada okači o najveću uličnu lampu.

Noćne leptirice će čuvati njegovu tajnu, a kraj jednog dana odavno će se prometnuti u početak sledećeg.

Pred sam san ona će sitnim vezom utkivati slova u šavove njegove košulje, još jednom načinivši čaroliju kojom će ga zaboraviti.

Komentari

Komentari