Foto: 
Tim Kaiser

Koreni (odlomak iz romana "Lavina sa prokletija")

-Šta radiš to? - radoznalo je pitao Rasim, videvši na Dunjinom stolu papir na kojem su, iz prošlosti, izranjala imena, prezimena, datumi. Kao da je Dunja želela da na jednom listu papira okupi čitavu svoju porodicu, vekovima unazad. Bilo joj je veoma važno njeno poreklo. Želela je da zna ko je bio i odakle je došao čovek čije prezime ona sada nosi.

-Pravim porodično stablo. Želim da znam sve o svom poreklu, o poreklu porodice Jakovljević. Našla sam podatke do 17. veka, pa sad tačno znam ko je bio čovek čije prezime nosim. Znam čitavo porodično stablo, i sva prezimena koja se prepliću sa prezimenom Jakovljević. Sve do mog oca, Marka Jakovljevića - rekla je Dunja ponosno.

-Zašto to radiš? Zašto je važno šta je bilo pre dvesta-trista godina. Zar je važno ko su bili i šta su radili tvoji preci. Zbir imena, prezimena i datuma, bez mogućnosti ikakve promene. To je - što je! Tvoje je samo da prihvatiš sve dobro i sve loše što dolazi sa tvojim prezimenom. Da to voliš i poštuješ samo zato jer je to tvoja porodica! Ja bih više voleo, kada bih mogao, da napravim porodično stablo u budućnosti. Kada bih mogao da znam ko dolazi posle mene, kakvi će mi biti potomci. Da mogu da kreiram svoje porodično stablo! Ali, pošto je to nemoguće, ne interesuje me prošlost. Prošlost je za mene gubljenje vremena! Ja gledam ispred sebe, u sutra! To je važno, Dunja! - sećao se Rasim svojih reči, koje je Dunja zapanjeno slušala. Bila je iznenađena njegovim reagovanjem na njen posao, koji je bio rasut po njenom radnom stolu, gde su prezimena, imena i datumi čekali da im Dunja nađe vreme i mesto na porodičnom stablu Jakovljevića, čiji koreni sežu do 17. veka. 

-Ala lupaš, Rasime! Pa čovek se meri svojiom prošlošću, delima u svojoj prošlosti. Koreni određuju čoveka. Zar tebi nije važno ko ti je otac, deda, pradeda. Po kome nosiš prezime, a možda i ime, Rasime!? Oni su napravili put kojim se ti danas krećeš. Put kojim nosiš njihove gene, ugled, prezime koje su nosili kroz vekove. Zar ti to nije važno, Rasime?

-Koreni, ugled, poštenje, ime, prezime, sve to o čemu ti pričaš, ruši se sa samo jednim zlom, sa jednom trulom granom na porodičnom stablu. Ne mogu te koreni spasiti od zla u sebi, jedno zlo će biti jače od svakog dobra unazad dvesta-trista godina. Zlo se duže pamti! Ja ne verujem u poštenje iz prošlosti. Naslednu dobrotu ne priznajem. Čovek se menje zavisno od situacije, pa ćeš, verovatno, i na  svom porodičnom stablu naći neku granu koje bi se najradije odrekla. Jer u svakom čoveku stanuje zlo, i samo čeka muku da izbije ispod svakog dobra u čoveku. To je život, Dunja! Večita promena, večita borba između dobra i zla u čoveku!

-Pa je ne pravim selekciju u svom porodičnom stablu. Ne stidim se ni loših, ni ludih, ni zlih. Takvi smo kakvi smo, Jakovljevići, sa svim dobrim i lošim postupcima kroz vekove. I nije me sramota, već sam ponosna na sve svoje pretke. Ali znam da razlikujem dobro i zlo! I u vremenu prošlom, i danas, u sebi, Rasime! Upornim pogledom, i verom u ono šta je rekla, Dunja je kod Rasima posejala seme koje je brzo proklijalo. Kod Rasima se rodila želja da obriše prozor koji gleda u prošlost. Da potraži svoje korene, koji ga ranije nisu interesovali. Rasim je poželeo da pronađe tragove prošlosti do čoveka koji je prvi nosio prezime Beganić. Na ulicio se pojačala njegova radoznalost, koja je začeta u Dunjinoj sobi. Ko su ljudi koje sreće na ulici svakog dana. Ko su im preci, kojem Bogu se mole? Da li i oni tragaju za svojim rasutim genima, ili se dobrovoljno, kao on nekada, osuđuju na gledanje u sutra. Kao da je to lek za svaku prošlost, kao da se ljudi plaše aveti prošlosti, pa je se nerado sećaju. Okreću se budućnostiu kojoj nema trulih grana, kojih bi se najradije odrekli ili ih zaboravili.

Od oca Šefika, preko dede Safeta i njegovog oca Fikreta, pa preko dedage Alije, Rasim je stigao do čukunčukundede Omera, koji je umro početkom dvadesetog veka, i tu je Rasim stao. Dotle je sezalo sećanje svih živih Beganića. Dalje se i više nije moglo saznati. Svojim radoznalošću, Rasim je udario u zid zaborava koji nije popuštao pred njegovom željom da pronikne u vreme prošlo, koje niko od Beganića nije uznemiravao vekovima.

Nije bio vernik u srcu. U džamiju je retko išao, retko se molio, pa i sada ne ide u džamiju da se moli, već da počeše prošlost koja mu je postala veoma važna. Izazov prošlosti je odškrinuo vrata koja Rasim dugo nije želeo da otvori…

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari