Foto: 
Damian Avila

Kraljica i robinja

„Ljubavi, stigla sam u hotel. Letimično sam pogledala raspored, maksimalno je popunjen, ali čim uhvatim slobodan trenutak, javljam se. Poljubac za moje prinčeve.“

Prošlo je samo nekoliko sekundi i telefon je signalizirao da je odgovor stigao. Otvorila je poruku, pročitala da su dobro, da će se snaći, da ne brine i da, usput, odmori malo. Previše radi.

Uzdahnula je, uključila režim letenja i nastavila da leškari kraj bazena uživajući u junskom suncu koje se prosipalo po savršeno izvajanom telu. Nije ni čudo, uvek je mnogo pažnje poklanjala izgledu, to je bilo oružje koje joj je otvaralao sva vrata, ali umela je da se bori na sve načine. Nikad nije bila loša u poslu, naprotiv...

Pokoji površan flert, ulivao joj je sigurnost i zabavljao, ali ovog puta je otišlo dalje. Začudo, nije je grizla savest zbog laži koje je izgovarala da bi stvari održale svoj privid.

„Da li si spremna da doživiš nešto o čemu do sada nisi ni sanjala?“ upitao je prilazeći s leđa, nežno joj dodirujući ramena, a onda je kleknuo, uzeo njeno stopalo u ruku i na njega spustio dug, topao, vlažan poljubac.

Nasmešila se koketno i umiljato rekla: „Da, kralju moj“.

Bio je to čovek koga je, sa jedne strane prezirala, a sa druge, bila zavisna od njega, njegovih fantazija, čak i onih bizarnih. Nije joj bio samo šef na poslu, već se njegova dominantnost širila na sva polja, a ona je bila u ulozi žrtve, što joj je, ponekad, dodatno rasplamsavalo strast. A sve je počelo kao bezazlen razgovor na proslavi kojoj su prisustvovali svi zaposleni. Razgovor o običnim stvarima sa kolegom za koga nije znala da gaji simpatije prema njoj. Piće i opuštena atmosfera su mu je dali hrabrosti da krene za njom, sačeka dok popravi šminku i u hodniku toaleta je poljubi i ispriča o čemu je maštao...sinoć...i prethodnih večeri...

Bila je zbunjena. Taman kad je htela da mu odgovori, pojavio se on, pogledao ih i rekao da ih čeka sutra u svojoj kancelariji.

Ostatak večeri, provela je u strahu od neizvesnosti, zbunjena zbog svega što se desilo, konfuzna, a naizgled, nasmejana, vesela, opuštena. Strepnja je nije napuštala ni narednog dana. Otkaz? Šta će reći, zašto se to desilo?

Umesto prekornog pogleda, dočekao ju je ozbiljan, ali blag izraz šefovog lica i hrpa fascikli na stolu.

„Izvolite, sedite, koleginice. Prionite na posao odmah. Javite kući da ćete danas ostati duže, da ne brinu“.

Klimnula je glavom, poslušno, sela i počela da radi. Nije znala da li joj se podsmeva, a nije se usudila ni da podigne pogled.

„Jedno piće, neće škoditi, ionako je kraj radnog vremena“

„Ne, hvala“

„Da olakša posao... i da biste mogli da me pogledate u oči, makar kad nazdravimo“

Otpila je gutljaj, spustila čašu, a kad joj se približio, shvatila je da nema gde.

„Ne... Molim Vas, ja...“

„Ti? Šta ti? Ne želiš da ti muž sazna za ono što se sinoć dogodilo, zar ne?“

„To je bilo glupo, zapravo, ništa se nije ni desilo.“

„Lepotice, pitao sam te nešto, odgovori mi! Ne želiš da iko sazna za ono sinoć? Ako je tako, možemo da se dogovorimo.“ govorio je ubrzano, dok su mu ruke bile oko njenog struka, a ona se polako prepuštala, iako je znala da to ne bi smela, a do juče, zaklela bi se da nije ni želela.

Postala je rob njegovih želja, rob osećaja krivice zbog igre u kojoj je postala marioneta; postala je sve ono što je osuđivala: neverna, lažljiva žena, koja, uprkos svemu, voli svog muža. Ko bi u to poverovao?

Ipak, u naletu strasti, sve se topilo i nestajalo, a postojali su samo njih dvoje, predani jedno drugom svakim atomom tela i njihove divlje želje da to rade bez prestanka.

„Isključi telefon, uzmi ovu mapu i kreći se po njoj. Do sobe 409, čeka te nekoliko iznenađenja. Budi dobra devojčica, onako kao što samo ti znaš.“

Krenula je u susret onome što je nazvao iznenađenjem, naslućujući da je još neko prati pogledom...

Komentari

Komentari