Foto: 
James Prest

Krst (deo II)

Razgažene cokule gacale su po blatu, a rastojanje koje je raslo između njega i njemu nekada voljenih ljudi koji su sada bili samo obična razjarena i ojađena rulja koja ga mrzi, izazivalo je buđenje odavno uspavane, zaleđene, ustajale, one zdrave i istinske životne energije čije kuljanje i ključanje u telu mu je toliko dugo falilo da je bila gotovo zaboravljena, i čiji prodor u svest i kroz nju je ubrzavao lupanje njegovog srca u ritmu kojeg je hrabro gazio u neizvesno, osećajući kako tuga i bol u grudima slabi.

- Ali ta suluda i prokleta žena, ipak je...bila je...tako mi...-, bili su poslednji ostaci njegove tuge „ove vrste“ koji bejahu prekinuti i rasterani zvucima bubnjeva i truba u njegovoj glavi, srcu i čitavom telu, svirajući marš u koji se uključivalo mnogo žena sa kojima bi se sreo, hodajući i voleći „sve“, ne jer sve zaslužuju-zaslužuje da bude voljeno, već zato što je ljubav uslovno morala ostati i opstati, čista i izdvojena iz svega kao geneza njegove motvacije, opstajavanja i delovanja...

Zvuci posrćućeg trčanja koje je nakon neodređenog vremena začuo iza sebe, nisu izazvali ni delić onog straha u trenutku kada se zasekao a potom ispustio nož pred ruljom ozlojeđenih ucveljenika. Hodao je dalje, ni ne okrenuvši se, ali kada je posrćući topot prestao a zamenili ga zapomažući glasovi, okrenuo se i ugledao siluetu u nekakvoj mantiji koja mu je vikala da stane. Učinio je to, a ona je nastavila da se polako primiče.Kada su im se pogledi susreli, kao mački i prebijenom keru, mantijaš je raširio ruke za zagrljaj koji je Hodač uzvratio, a zatim ga snažno pustio i nastavio hodati dalje.

-Video sam te, kao i tvoj strah. Ali kada si hrabrošću savladao strah, zaplašio ih i sačuvao svoj život, shvatio sam da si duhovno bogat i da imamo mnogo zajedničkog, i da verovatno idemo ka istom cilju – reče Mantijaš, i dalje posrćući i ne prestajući da grli Hodača.

- Kojem cilju dragi čoveče?- upita Hodač.

- Našem duhovnom cilju- reče Mantijaš vadeći krstaču koja mu je visila oko vrata, nastavljajući: - Horizontalna poluga znači dobro ili zlo, vertikalna nebesni život i podzemni pakao. Ja sam uvek činio dobro za vaskoliko nebesno carstvo, i pođoh tamo gde ću sačekati svoj trenutak...- projeca Mantijaš.

- Ni zemaljska carstva me ne zanimaju, a kamo još i nebeska. A koje je tvoje dobro i zlo, dragi i uveli čoveče?- upita Hodač.

- Uzdržavao sam se od svega što me je mamilo, činio dobro i čak na zlo uzvraćao dobrim, i napokon shvatio da nisam ni sposoban za sva ta zla, što znači „odabran i svet“...

- Hm! Poštujem čistotu, no ne takvu, dragi moj! Taj ko te je odabrao, ako to sam nisi učinio, neka te i primi, a dobar i nesposoban za zlo, nisu isto! Uzdržavao si se jer si bio nemoćan da iskusiš što ti se nudilo. Mene su tri puta pokušali ubiti, iskusio sam sve što mi se nudilo i zasitio se nazirući dno, čak sam i tuđe otimao, a „zla“ sam činio kada je to bilo potrebno, zub za zub, pa otuda ti i ja nismo niti slični, ali evo uzmi malo mog pića i okrepi se. Smiruje svest i mamuza kroz podsvest zarad samospoznaje i stvaranja! - eufonično izgovori Hodač pružajući čuturu Mantijašu, postavši najednom svestan svoje, dobrom energijom i mislima zatrpane, ljubavi i tuge, svog žaljenja i okrutnosti, svog života i zveri koje bi svakoga časa mogle da ga raskomadaju sa njegovom sopstvenom kao vođom čopora, i svega ostalog na čemu je njegov duh i sticao snagu.

- Jadna je luda ovaj Mantijaš, ali ja neću dirati niti njega niti njegov mir, ako ga ima...- pomisli Hodač i nastavi da korača ne obazirući se na svog „novog prijatelja“...

- Ne! Ipak sam pogrešio, jer satansko je nešto u vezi tebe, i ti ćeš goreti. U pravu si, nismo isti i...- I nedorečen osta Mantijaš, jer ga metalizirano-piskav glas čoveka u crnoj uniformi prekide, stvorivši se niotkuda, hodajući u istom smeru.

- Da ne idemo u istom smeru, polomio bih mu kosti taman toliko koliko je potrebno da oseti pravu „puzajuću patnju“ kada je toliko priželjkuje dok prezire sva zemaljska uživanja a da ih nije ni okusio - Pisnu Crni i gestikulirajući snažno, nehotice udari Hodača u stomak, na šta ovaj ne ispolji nikakvu reakciju. - Kasapio bi on rado da može, ali u tome i jeste problem svih takvih, jer prošlo je vreme te vrste kasapljenja u kojem su ovakvi najviše svršavali. Sada su slabi! Ali zato im nije problem da se danas bogate, zaposedaju i truju šta stignu, uživajući u uživanju drugih u njihovim totemima i kumirima, naricanju, propovedanju i blasfemičnom obmanjivanju. Razapeo bi ih na njihove krstače pa neka saosećaju sa svojim idolom ako im on to uopšte i jeste...- ne završi Crni jer ga Hodač odgurnu, krenu tri koraka nazad i pređe rukom preko znojavog lica;

- Ako bi svi monasi bili ovakvi, to bi bila velika tuga, velika kao ona čiji je talog na dnu mog srca. No ako su monasi bilo koje vrste našli mir i spokoj i ne obaziru se više na tuđe življenje, ja ne želim da remetim njihov mir, prihvatao ili ne prihvatao sve ili nešto, njihovo. Ali sada kada ti Crni fašisto sikćeš, razmišljam o tome, da li se neka humana ideja, religijska ili politička, svejedno, pretvara u fašisoidnu kada dosegne moć, ili je radikalno fašisoidna pa puzi do pozicije moći, gde počinje da je nemilosrdno manifestuje satirući sve što bi joj oponiralo, koristeći sve moguće varijante čuvanja postignute pozicije moći, ma koliko nehumane bile?- staloženo izgovori Hodač.

- Ne razočaravaj me! - kriknu Crni fašista, - Slušao sam te, čitao šta si sve pisao i video te danas pred onom masom. Isti si kao ja. Zar ne želiš da očistimo svet od jada. A kako drugačije nego klasifikacijom, jer jedna rasa, jedna nacija, jedna vera, uvek će se separatisati. Mora se to izravnati i napraviti red, a kako ako ne egzodusom i eugenikom, jer različitosti će uvek stvarati mržnju? Zato se danas radi na ubijanju različitosti kroz globalizaciju! Ubijanje je nužno da bi se nešto vredno postiglo i nisam ga ja izmislio, već je tako oduvek, ali tebe se, vidim, istorija baš ne tiče? Prezireš je, a to ti zameram! Zar možeš osporiti to da je za naš i današnji život zaslužna upravo istorija koja se primarno bazira na ubijanju jer u suprotnom ne vredi ništa! A? Hoćeš li to da osporiš?!-

- Odmakni se od mene, smeta mi tvoja zla energija- tiho reče Hodač. Ne grešiš kada govoriš o krivima koji zaslužuju kaznu, ali ti nisi onaj koji bi trebalo da sudi i kažnjava jer nisi rešio ni problem sa svojim Ja. Ti si jedan od onih koji same sebe mrze od detinjstva, pa kako bi zastupao nešto u ime pravde, priželjkujući zlo svima!? Upravo zbog istorije me se tiče samo budućnost pa je zato ne pominjem jer je zahvaljujući sadašnjici ne naslućujem onakvu kakvu bih želeo, niti volim da je slušam parafraziranu i očerupanu zarad efikasnijeg uticaja i efekta, a da je tvoja fašisoidna paradigma protagonističko- humanija i svesnija, možda bismo i našli zajedničku, referentnu tačku, jer danas postoji veće zlo. I da je sreće da je tvoja mržnja usmerena na njega. Tada bih te možda prihvatio i upotrebio. Ovako, gubi se od mene!- reče Hodač i zatvori oči na tren, a kada ih je otvorio, opet je bio sam...i hodao, mislio, mislio, i suze su mu tekle, i hodao je dalje, morao je da nastavi, jer ono najvažnije bilo je tamo gde treba da stigne...

Igor Rajović

Komentari

Komentari