Foto: 
Heather and Mike

Kućica na drvetu

- Dom nije građevina, to je osećaj. Rekla mi je jednom davno, kada sam pomislila da sam dohvatila vrh svog postojanja. – To je kao kućica na drvetu, ne dodiruje zemlju, a nigde se više delom zemlje ne osećaš.- 

S jeseni, svako je jutro nosilo bol. Tako je bolelo još samo kada bi danima padale kiše. Ustajala bi dugo iz kreveta pokušavajući da razmrda ono malo kostiju što joj je u telu ostalo. Stavljala bi protezu i navlačila garderobu da ostali ne primete grč viličnih mišića, i spretno navlačila osmeh na lice silazeći niz stepenice. Poljupci, sendviči, svako na svoju stranu i njegove oči koje su je od te noći čuvale, i kada nisu bile sa njom. Osećala ih je na svom telu stalno, i u kancelariji, i u marketu i ma koliko daleko bila, pratile su je kao dva anđela svaki na po jednom ramenu. Nije to bila puka zahvalnost, imala je u sebi dovoljno prkosa da život nastavi sama, da je I jednog trenutka osetila njegovo sažaljenje. Ne, to je bilo ono što su knjige zvale ljubav. Voleo je nju, ne njeno telo.

Tog je dana u firmu stigla nova radnica, umesto tihe žene koja je svoj vek provela u firmi, a kao da je svakoga dana iznova po prvi put ulazila na vrata I sedala za svoj sto. Predano, zamišljeno, odgovorno. Kao da od toga zavisi opstanak sveta, u najmanju ruku.

Novu su svi prihvatili s rezervom. Bila je pričljiva, za razliku od prethodne koleginice. Previše pričljiva, valjda zato što nisu navikli. Viktoriji se dopala, I mada je slabo govorila sa njom, posmatrala je gotovo celog dana, zbunjeno, čini se, poput deteta, uz blagi osmeh na svaki njen pokušaj da je oraspoloži. A Viktorija se svojski trudila da joj istera tremu iz očiju, I da je opusti, malo da drugi ne primete, a malo zato što je jako podsetila na nju, samo činilo joj se pre dva života. Prijalo joj je to podsećanje. Iako se bojala svaki put kada bi se setila svog života pre nesreće, da će potonuti u apatiju I bol, ova vrsta sećanja, što je ovako nespretno skakutala tu pred njom, činila ju je srećnom. Na kraju ne izdrža:

- Aman dete, opusti se, šta ti je. Pa nismo babaroge, vidiš koliko se trudim da te opustim. - Oprostite mi, molim vas, ja se vas pomalo plašim. U stvari, ne, shvatićete me pogrešno. Ne bojim se vas, nego sebe dok gledam vas. Ima li smisla uopšte to što sam rekla? Ja nikada u životu nisam srela osobu kao što ste vi. Poljuljali ste mi moje mišljenje o meni. A verujte, baš je visoko. Oni što me poznaju čak kažu da sam pomalo narcis. Ja sam do današnjeg dana mislila da sam potpuno spremna na sve što me u životu čeka I vreba. Negde sam čula da se to vaše stanje, zove, invaliditet, nedostatak, čak i mnogo zlogrdnija imena. Sve mi se čini da ovde, baš svi osim vas, imaju neki nedostatak. Ne mogu ceo dan da objasnim sebi koliko hrabrosti treba za tako mnogo života u vama. 

- Mila moja, ne treba ništa posebno, samo dom. Imala sam sreće valjda. Koliko god tebi čudno izgledala sreća u mom slučaju. - Pa svi imaju dom? - Ne, svi imaju mesto za život. Ja imam dom. Tako sam upoznala svoju kumu. Svog čoveka, I svog prijatelja. Svog gurua I svoj totem. Svoje ono, zbog čega sam uvek želela da budem bolji čovek. I danas, dok je gledam kako čeka svoju šoljicu čaja na mojoj omiljenoj fotelji, pomislim, koliko je lepa. Najlepša.

Komentari

Komentari