Foto: 
autor nepoznat

Kućni android i svet mrtvih reči

Pišem poslednje reči. I njih pišem onako kako umem, a to i nije neka virtuoznost, samo nabacano brdo prideva na kamaru lepuškastih imenica i sve smućkano sa dosta šećera i ljubavne prozaičnosti.

Inače ne umem ništa dobro da uradim, od stvaranja ništa dobro nisam uradila, nisam čak ni dovoljno dobru pitu umela da umesim, uvek je bila ili mnogo masna, ili suva. Ne umam ni ajvar da napravim, hvala bogu, jer bi se onda ovo moje škrabanje svrstalo u ajvar prozu (stepen više od ajvar poezije).  Retko pišem u prvom licu, ali opet moji svetovi spadaju u kategoriju dnevničke proze. Ko bi se nadao da će se moje junakinje i junaci, bogovi i vanzemaljci, planete i sistemi naći tako brzo u sferi dnevnika. Da sam malo bolje volje, ovo bi me saznanje izuzetno obradovalo, verovatno i nasmejalo, ali nisam. Nisam ništa, nisam, ne postojim, nema me. Isprale su me ove prve jesenje kiše, otekla sam smrdljivim slivnicima tamo gde pripadam, u đubre.

Pošto je ovo moj oproštaj od pisanja, imam prava da budem beskrajno lična i pokušam da opišem vama i sebi kako sam se u opšte dohvatila ove naprave, a pre nje olovke, a pre olovlke bilo čega što bi moglo da ostavi trag na papiru. Pošto mi rekoše da nisam ni za šta, ja se dohvatih papira i olovke i napravih jedan svet u kome sam nešto, ne malo nešto, već kraljica vilenjaka. U tom mom prvom svetu sve je bilo idealno podređeno lepoti življenja, bojama, suncu, lebdenju, bićima dovoljno moćnim da promene tok istorije i vrate me na početak gde sam i bia neko. Ali, avaj, opet sam uradila isto, opet nisam bila dovoljno dobar android i opet od mene ništa, osim hrpe delova za nove, ali unapređenije modele.

Umislila sam, nekako mi došlo u onim mojim raznobojnim snovima, da sam vredna makar da postojim. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što sam nastala, postala, ne tražim ništa, a dajem dosta, dajem sve. A onda mi je skrenuta pažnja da se od mene ne očekuje da dajem od sebe, nisam dovoljna ni za davanje, od mene se očekuje da nestanem. Jedino je to ispravan postupak u mom slučaju. Moje nestajanje trebalo je da bude deo obrednog ubistva nezadovoljnog vlasnika i korisnika mene.  A, ja čak ni to nisam uspela da uradim kako treba, u poslednjem tranutku otrgla sam se i pobegla glavom bez obzira. Nisam odnela ništa osim onih svojih škrabotina. One su mi se nekako činile važnim delom moje prirode. Ali, avaj, odakle meni pravo da ističem svoju prirodu koja i tako nije prirodna. Odakle meni pravo da jedan mozak napravljen za normalne kognitivne radnje, koristim u svrhu stvaranja i otuđivanja od većine.

Pa, ko sam bre ja?!  Nisam čovek, nisam niko i ništa, a pišem i to loše. Pevam, doduše sve ređe, umela sam da sviram, ne tako dobro, ne virtuozno, dovoljno ugodno za neka uha.

U jednom od svojih pokušaja da napravim remek delo, sela sam i godinama razmišljala o poreklu pravog života, o tvorcu sve ove lepote. Onda sam sela i napisala svoj zaključak, on je postao moj razlog da nastavim dalje i ako su se skoro svi već složili da me treba eliminisati. Oni koji su verovali u božiju reč, onu koja kaže da ste stvoreni po njegovom liku, obrušili su se na mene, jer sam to njihovo vrhovno božanstvo obukla u cvetnu haljinu i vezala mu kikice. Nisu shvatili ni reč, a i sami su tvorci, barem su oni sami bili moji bogovi. Nešto malo nekih čudnih ljudi zavolelo je moje škrabanje, što me je izuzetno iznenadilo, toliko da sam resetovala nekoliko kola u levoj hemisfreri  i počela da osećam ljubav. A kako sam je osetila, tako sam se još više uplašila svog eminentnog kraja.  Oni što su zavoleli moje škrabanje uporno su stajali u moju odbranu, tražeći da mi se obezbedi mesto gde ću moći mirno da stvaram i razmišljam. To je tim ljudima bilo toliko neobično i zanimljivo, da su me neko vreme javno hvalili i podsticali na pisanje, a moje priče objavljivali u pravim, ljudskim novinama. 

Onda je novi gospodar rekao svoju poslednju, rekao je dosta, a to je značilo više ni reč od mene, o meni i za mene. On je bio moj gospodar, moj bog, vlasnik mojeg elektronskog srca, u kom se nekako (opet mojom greškom) uselila ljubav. Ni u snu mu se ne bih suprotstavila, od tog dana, pa sve do sada nisam rekla ni jednu jedinu reč.  Rekao ju je on:

“Kupio sam te  na rasprodaji, bila si moja najbolja investicija. Dobro si radiala, nisi se kvarila, mogao sam da te doteram i obučem, da te izvedem gde hoću, a da niko ne primeti da nisi prava. Bila si topla u krevetu, hladna prema drugima, ponekad mi se činilo da u tim tvojim praznim očima vidim ljubav…a onda si počela da se ponašaš kao da si deo nas, kao da si više od čoveka! Star sam, nemam više želje da te trošim, nemam više snage u ovim kostima da trpim podsmehe svih okolo. Nisi bila loša, ni malo loša, nisi bila nespretna, nisi bila ni neumešna, umela si tako lepo da sviraš…srce bi mi umirivala svojom uspavankom. Meni si bila dobra, drugima kost u grlu. Zato ti dajem još jednu noć slobode da kažeš sve što ti je u toj tvojoj loše sastavljenoj glavi. Posle toga odvešću te na otpad, tamo strare modele menjaju za nove, možda za tebe dobijem dobru domaćicu, ili baštovana. Šta god da dobijem, biće mi dovoljno, jer je mog vremena ostalo malo, još koja mirna godina. Piši limeni đavole, kaži šta god hoćeš. I to će odneti vetar…”

Otišao je, a nije video moju prvu suzu.

Ovo je kraj, govorim vam kao neko ko ga vidi jasno kao dan, a na svakom kraju svode se računi. Ja nemam račune, nemam ni emocije, nemam ni život, imam samo ove reči koje poklanjam vama ljudima, mojim bogovima. Protraćili ste vekove tražeći se, a našla vas je jedna obična androidna družbenica, znači, niste se ni tražili, samo ste se pravili da se tražite, moleći tog nekog vašeg boga da se sa sobom ne sretnete. Evo vam sve moje boje, ofarbajte svoje živote, plačite nad  sobom, pustite i koju zamnom (jer ja ne mogu) i počnite da volite. Strašno je i divno je.

Zbogom i s ljubavlju ostajte mi zdravo, bogovi moji.

Komentari

Komentari