Foto: 
autor nepoznat

Kvartet

Utorkom su kod Lenke igrale karte. Malo preferansa, ili lore.Tacna s vanilicama, čašica, dve,  višnjevače, ili po šoljica aromatične čajne mešavine sa Cejlona i njen plavooki persijski mačak, koji im se mota oko nogu. Sredom su, po lepom vremenu, išle na Kalemegdan, šetale, hranile golubove i ponekad pile kafu u Proleću, gde se sreću Car Lazar i Vuk Karadžić. Četvrtak je bio rezervisan za heklanje, vez i poentles. Mirkina je kuća četvrtkom bila puna klupčića raznobojnog konca i časopisa sa mustrama ručnih radova svih vrsta, i veselim smehom, kada se nauči neki nov  korak u izradi savršenih paučinastih čipki. Služeni su minjoni s rumom i narandžom, fini danaski vafli i topla čokolada. Petkom su išle u pozorište, na koncerte kamerne muzike ili u bioskop. Najviše su volele subotu, tada su kod Sofije priređivale pesničke večeri,  uz probrana vina i ponekog muškog gosta, ljubitelja  lepe reči. Nedeljom je Ana organizovala prodaju  antikviteta i njihovih ručnih radova u svojoj vili na Senjaku i sav prikupljeni novac su ponedeljkom nosile u neko od Beograskih sirotišta.

Jednog kišnog, novembarskog utorka u podne, uzalud su zvonile na vrata Lenkinog stana u Uzun Mirkovoj, sve dok im jedva pokretna komšinica nije rekla da je Lenku, u besvesnom stanju, tog jutra odvezla Hitna pomoć, i da su prognoze loše...mlada doktorka je sumnjala na moždani udar, i bila je u pravu. U sredu su, umesto na Kalemegdan otišle na Orlovaču, da isprate drugaricu. Ana, Lenkina vršnjakinja i školska drugarica,bila je neutešna. Mirka i Sofija su je pokušavale smiriti, uz glasno negodovanje Lenkine kćeri koja je pre  nepun sat  doputovala iz Amsterdama. A kiša je opet počela da pada...

 U četvrtak su se njih tri okupile kod Mirke, ali nije im bilo do heklanja i veza, pa se  Lenkin persijski mačak dva sata igrao klupčićima konca a one su ćutale i šipkastim maramicama brisale suze. Došao je i petak, ali nisu otišle u bioskop, iako se  u Kinoteci davala Nacionalna klasa, film koji su veoma volele. U subotu su  kod Sofije celo popodne pregledale  rukopise, stare fotografije i puštale ploče Edit Pjaf. Nedelja je bila više no uspešna, prodale su sve starinske komade nameštaja iz Lenkinog stana, a koje je njena kći htela da baci. Od dobijenog  su novca u ponedeljak naručile spomenik, u obliku krila golubice, i razišle se. Svaka u svoj mali svet...

 Sutradan su sve tri potvrdno odgovorile na jedan telefonski poziv, koji im je izmamio osmeh na lice. „Dobro jutro, ja sam Helena, prijatelji me zovu Lenka... Upravo čitam bakin pesnički dnevnik i silno želim da vas upoznam. Nikada neću razumeti svoju majku, niti joj oprostiti što me je lišila mogućnosti da imam detinjstvo ispunjeno bakinim pričama i poezijom, ali verujem da mi vi i vaše prijateljice možete nadoknaditi barem delić izgubljenog. Može čaj, danas u pet?“

Komentari

Komentari