Foto: 
Shennon Lamden

Lakovane cipele

1970. Beograd

“Hajde sada ti!” viknu mi Nadmena.

“Baš da vidimo kako ćeš!”pridruži joj se Ružnjikava.

Suze su se gužvale u mojim očima. U trenu mi se stvorila slika tetka Vere koja je brižljivo lepila selotejpom otpali roze lak na mojim prvim princezastim cipelicama.

“Neće se to, Lule, ništa videti! Nemoj da plačeš, kada ti kaže tvoja tetka Vera! Evo, gotovo! I ? Je l se vidi?”, reče podižući levu cipelicu iznad svoje glave i gledajući kroz trepavice upravo izlepljenu štiklicu. “Ništa se ne vidi!”, zaključi kao iskusni naučni genije. Likujući spusti je polako pored mene i došapnu: ”Samo, nemoj da igraš lastiš, tako će otpasti sigurno! Hajde, požuri u školu!”

Krenula sam sa uzdasima koji su mi lepili pluća kao kad bi neko pticu uhvatio za oba krila i rekao joj da leti. Borila sam se za vazduh i svaki čas zagledala da li se lak odlepio.

Sve je dobro prošlo, niko nije primetio da su mi cipelice oštećene dok nije došao veliki odmor. Drugarice su već uveliko razvukle svoje lastiše i kao leptirići skakutali po njima. Naravno, Nadmena je, zagledajući moje relativno nove cipele, primetila neobičan sjaj na levoj štikli. Shvatila je o čemu se radi i prstom je, sva srećna, objašnjavala Ružnjikavoj. Smejuljile su se. Bilo im je jasno zašto se i ja ne igram kao ostale devojčice. Počelo je surovo prozivanje. Srce mi se steglo.

Jednog ludog momenta odlučim da odgovorim njihovom izazovu. Ne znam zašto sam to uradila , ali znam da sam imala potrebu da im pokažem da njihov prezir nije jači od truda moje tetke.

“Dobro, sada sam ja na redu!”rekoh malo glasnije.

Teatralno sam izula cipelice i u belim soknama počela da skakućem poznatu igru. Devojčice su bile zgranute zbog neobičnog čina, a i ja sa njima. Sada mi zbog toga padne na pamet priča “Aska i vuk”...Igrala sam i ja kao i Aska: za život!

Uspešno sam iskakala svoj deo i najnormalnije obula na prljave čarape moje predivne cipelice. Sve je to bilo jako neobično, ali sam jasno osetila zbunjenost i stid Nadmene i Ružnjikave, tako da se moja misija tu i završila.

Nikada ih više nisam obula. Nije vredelo ubeđivanje ni tetke ni majke da se okrpljena cipela uopšte ne vidi, pa čak i kada je tetka oblepila, radi uverljivosti i drugu, ja sam odbijala da ih nosim. Ubrzo sam prerasla njihovu veličinu, ali surovost jednih na račun osetljivosti drugih, nikada nisam uspela da prerastem…samo sa tom razlikom što su mi krila slobodna i moja ranjivost ima potrebu da se budi u lepoti ljudskog bića.

Komentari

Komentari