Lažni ljudi

Dugo se niste vidjeli i ponovo joj govoriš isto. Kako je godine nisu promjenile, koliko si je volio i kako te promjenila. Razmisljaš glasno o nekom ponovnom pokušaju da budete zajedno, a onda ponovo nestaneš.

Proći će mjeseci, godine, da se ne vidite. I onda ponovo. Pošalješ joj poruku da vidiš kako je. Razmjeni se  riječ dvije o životu. Ljuti te što ima porodicu. Ljuti te što je nastavila bez tebe. Možda si je prepustio sudbini, pa nije imala izbora. Ima gorčine u prećutanim riječima. Misliš da je dovoljno da bi ostao na vrhu liste, a godinama takvim ponašanjem sebe stavljaš na vrh liste za odstrijel i eliminaciju.

U prolazu kroz tvoj grad ona se javlja. Godine lete. Pričaš istu priču o vezivanju, o prošlosti, kritikuješ njene izbore, ni tvoji nisu najbolji.

"Ti si moja kazna, tebe sam jedino volio."

Između dva ćutanja pomenuo si svoj brak kao sto se pomene juče pojeden ručak koji nije ostavio poseban utisak.Društveno prihvatljivo živiš. Imas ženu. Drugovi te tapšu po ramenu. Uspješan siu poslu. Djeca jesu ili nisu u planu. Ni sam ne znaš šta hoćeš. Pratiš je i nervira te što je neko drugi čeka večeras. Ulazi u auto i odlazi. Nisi ni ponudio da ostane.

Proći će mjeseci, možda godine do sledećeg susreta.

Pošalješ poruku. Pitaš za život. Pomaka ima. Planovi se razmotavaju. Ne obećavaš, ali kroz razgovor provlačiš da bi želio da se uključiš.

U prolazu kroz njen grad nudiš ponovan susret. Sjedite na pristojnoj udaljenosti. Gledaš je i želiš. Ne vjeruješ joj. Ne vjeruje ti. Emocije su pod lupom, ali povjerenje u prijateljski odnos nije. Pričaš joj svoje najmračnije tajne, one koje ne znaju tvoji prijatelji, one koje ne zna ni osoba sa kojom djeliš hleb pod svojim krovom. Niste bili tako mladi ni kada ste se upoznali. Par susreta, čudne okolnosti. Jedan nesporazum, stotinak kilometara razdaljine, mladost i cio taj spoj je učinio svoje. Ostala je spona koju ne razumiješ.

Rastajete se bez dogovora.

Ona u nervozi i tremi ogrebe auto o ogradu parkinga. Oboje uznemireni razilazite se.

Povremeno poruke. Poneko pitanje i ponovo pada u zaborav ideja o cjelini.

Sledeći susret. Neplaniran kao i svi prije njega. Iznenadna poruka i tu si. Ovaj put okolnosti se mjenjaju. Ona sama, ti u praznini kojom si se sakrio od ljudi.Izgovaraš isto. I koliko o njoj razmišljaš. I koliko ti je značila."Bio sam lud za tobom", očima kradeš značenje njenog pogleda. Ona razmišlja o mnogim susretima i o njenim nadanjima da ćes je jednom učiniti svojom.

Distanca uvijek prisutna, ruka ti seže za njenim koljenom, ali odustaješ. "Jako si me povrijedila.", ne opraštaš ono što ne želis prihvatiti. Ona se brani ćutanjem.

"Ako sam bio tako loš prema tebi zašto si ostala?"

"Možda ljubav ima veze s tim?!", odgovara, a zna da se uzalud trudi, jer ni ovaj put nisi došao po nju.

Na rastanku znaju da će se vrlo brzo sresti ponovo.

Sjedi u kafeu, ona slucajno ulazi baš u taj i vidi ga za šankom. Često je na istom mjestu. Prilazi mu kao nečemu što je njeno, želi da ga zagrli, ali hladnoća njegovog stava je sputava. On je očima prati. I gdje je sjela. I šta je obukla. I ko je došao da sjedne s njom.

Oči ne skida sa nje. Često se okreće da provjeri nije li otišla. U njenom odlasku dugo gleda za njom. Voli samo očima. Srce mu je lednije od glečera.Kući ga čeka žena, raduje mu se kao prijatelju, partneru u danima i problemima. Na stolu supa i kašika.

Sjedi iznad tanjira, pravi lagane krugove dok se mlaka para podiže u zrak."Danas sam sreo ženu svog života", ne izgovara nego ćuti, pognut, buljeći u sredinu tanjira.

Ona dugo priča o nabavci i cjenama, o udobnosti novog namještaja. A ti?

Ti živiš svoju laž.