Foto: 
Mark Ordonez

Leptiriću, šareničiću

Opet je osvanulo sivo jutro. Bez kiše, vetra, sunca i belih oblaka. Samo se na nebu širilo sinemaskop platno mutnih plavičastih nijansi kojima ne možeš ni ime da odrediš. Da mi je jednom da izađem iz sna, a da mi se već u sledećem trenutku jave ne zatrese utroba, ne znam šta bih dala. Prva pomisao je bila na tu  neprijatnost, i želju da takvo stanje već jednom prestane, a druga želja mi je, naravno, bila kafa.

Dok sam još ležala, činilo mi se da sam predugo na istom mestu, misleći na grad i da predugo gledam istu sliku: jednoličnu, kao poznatu borduru i da zatvorenih očiju znam u kom pravcu idu njene linije i zavijuci i gde je linija malo deblja nego što bi trebalo da bude.

Spustih noge na hladan parket i brzo ih ugurah u tople papuče. Uvih se u kućnu haljinu i čvrsto zavezah kaiš da kroz neku rupicu ne uđe hladnoća i napadne moje još uvek toplo telo. Umih se i oprah zube, a onda zagnjurih lice u peškir i ostadoh tako duže nego inače, jer mi je prijala mekoća debelog frotira i miris omekšivača. Na sekund mi, bez veze, prolete kroz glavu kako ponekad sitni fragmenti mogu da me oraspolože, a još sitniji, izbace iz koloseka. Već u sledećem trenutku džezva je bila na ringli. Udahnuh duboko kroz nozdrve prvi miris tek skuvane kafe i zaboravih na sivo jutro. Ništa nije tako važno kao taj miris i prvi srk. Utonuh u neka nepovezana razmišljanja, kad me odjednom trgnuše dečji koraci kroz predsoblje. Dođoh do vrata između kuhinje i predsoblja i samo uspeh da ispratim bucmastu devojčicu od dve-tri godine i njena dva bela repića uvijena u loknice. Pomislih da je neko dete iz komšiluka, kao što nam se jednom dogodilo, ušlo u tuđi stan, ali ni jedno dete nije bilo nalik na ovo. Polako krenuh ka sobi gde su repići utrčali i u čudu ugledah nekako mi poznatu devojčicu kako sedi na krevetu i igra se lutkom baš kakvu sam ja imala kao mala. Dete me i ne pogleda, već uze češljić i poče da češlja lutku pažljivo i polako da se ni jedna veštačka dlaka ne otkine. Imala je slatke debele i kratke prstiće, sa oba mala prsta podignuta visoko. Priđoh i čučnuh na metar od nje. Gledala sam je sa osmehom. Ona mene ni za trenutak ne pogleda. Stavi lutku pored sebe u neku plastičnu kutijicu u kojoj je bio mali jastuk i pokri flanelskom krpicom, onako dobro naguravši krajeve oko lutkinog tela da joj bude toplije. Sve sa malim prstićima u vazduhu. Dođoh u napast da je uzmem za tu medenu ručicu i poljubim je, ali sam pomislila da ću prekinuti čaroliju. Zatim se svuza niz krevet, dočeka na prstiće nogica i poče da skuplja neke končiće po tepihu. Svaki put kada bi čučnula da dohvati končić, blago bi zastenjala, jer joj je verovatno stomačić malo smetao. Odjednom diže glavu i pogleda me pravo u oči. Ja prosto sedoh na pod od iznenađenja. Oči koje su me gledale, bile su iste oči kakve je moj otac imao. I ja sam imala iste oči. Modre. Ne plave, tamno plave, svetle, nego kao izmešane sa malo zelene, ali nadvladava plava i to modra boja. Ja se naglas nasmejah i pljesnuh rukama. Gle čuda! Devojčica me je i dalje gledala i u jednom trenutku, rukavom malecke trenerke, obrisa nosić. Htedoh da joj kažem da ću da joj dam maramicu, međutim, ona ustade, prođe tik pored mene i ode u drugi kraj sobe. Bila sam fascinirana njenom iznenadnom pojavom, njenim repićima pričvršćenim gumicama za tegle i belom kosom kao mleko. A oči! Oči su bile pravo čudo. Pomerih se malo prema njoj, a ona sede na pod, nasloni leđa na zid i tako teško odhuknu, isprekidanim zvukom, koje ispušta dete posle plača. Opet rukavićem obrisa nosić. Tada primetih da su joj trepavice vlažne. Znači, ipak je plakala. Nije valjda neko tukao ovakav medić? Čučeći polako joj još bliže priđoh i pružih joj ruku. Ona stavi svoju ručicu u moju i ja se raznežih do suza. Uđosmo tako sa ručicom u ruci u kuhinju i iz fijoke izvadih mlečnu čokoladu koju sam još kao dete volela i nastavila i sada rado da se sladim njom. Čokolada se zvala „Galeb“. Devojčica pokuša svojim prstićima da izlomi čokoladu, ali ne uspe. Ja je razlomih  na kockice. Ona me pogleda modrim očima. Pogledah i ja nju svojim i na jedan trenutak se stopismo u jedno biće. Kao da smo gledale samo jednim parom očiju i ja videh sebe.

Posle treće kocke čokolade, devojčica pogleda prema sudoperi i ja brzo natočih vodu u malu čašu i ljubazno je stavih ispred nje. Devojčica modrih očiju oliza prstiće u slast i meni dođe da ih i ja oližem, da sve puca. Napi se vode i poče da zadovoljno mlati nogicama i nešto pevuši. I pesmica mi se učini poznata i ja se setih da sam zapevajući recitovala istu: „Leptiriću, šarenčiću, hodi k meni amo!Evo imam lepu ružu, omiriši samo. Ja bih došo, al' se bojim kakve igle klete. Stisnućeš me, probošćeš me, p' onda zbogom, svete! Neću, lepko, neću, lepko života mi moga. Samo hoću da izbrojim kol'ko imaš noga. E, pa to ti mogu kazat' i izdalje malko: leptir ima šest nožica.- A sad zbogom, ranko!”

Odjednom se treskom otvoriše ulazna vrata i na njih nahrupi moja pokojna majka. Viknu moje ime besno i pripreti mi da će mi počupati repove što sam joj opet uzela dve šljive iz tegle sa slatkim. Devojčicu spontano sakrih iza sebe i moja pokojna majka prođe kao furija i nestade... Osećala sam kako telo devojčice, priljubljeno uz moja leđa drhti, ja se okrenuh, uzeh je u ruke i počeh da je ljubim po obraščićima, kosi, stomačiću, rukama, u oba ona njena modra oka dok se ona  radosna kikotala. Skoči lako i otrča na vrata, a ja se prenuh kada mi dve krupne suze iz modrih očiju padoše na ruke sa malim prstima u vazduhu…

Komentari

Komentari