Foto: 
Nick Harris

Let

 

Vidim ga i sada. Stoji sam na pustoj litici, gledajući ka horizontu. Dok su se more i nebo preplitali u ljubavnom zanosu, on je, ignorišući njihovu nesputanu, strasnu ljubav, gledao nekuda, još dalje od svake daljine.

Gde je sada tvoja duša, sine, pitao se starac, ukočenog pogleda ka beskraju, a sa odsjajom treperavog sjaja morske površine u očima. Misli mu je povremeno prekidao krik nestašnih galebova koji su ukrštali putanje leta u potrazi za hranom.

Znam da te ne mogu vratiti, sine, kućo, nebo, sunce, more, maslino moja najlepša! Znam da ti neću čuti glas, smeh koji još odzvanja u mom srcu, srećo moja, sve ja znam i evo, vidiš, ne plačem više... Samo tražim da znam gde ta tvoja divna duša sada živi? Hteo bih, voleo bih, ma samo kada bih mogao da te zagrlim, pa bio ti more, kamen, zvezda, šta god, i da ti kažem Oprosti! 

To što me nisi poslušao, moj je greh!

I to što sam te naučio, moj je greh!

I to što sam ti dao krila – i to je moj greh!

I to što sam znao da si slobodnog uma, moj je greh!

I to što si bio najbolji u svemu i najjači i najlepši, izgleda da je i to je moj greh!

„Aaaaaaah, svemoćni Posejdone“, viknu iznenada starac, podižući ruke iznad glave, „Pomozi! Hade, vladaoče podzemnog sveta, pomozi! Zevse, bože nad bogovima, pomozi! Atino, majko, boginjo mudrosti, sažali se na mene, jadnog, nesrećnog starca što trag svog predivnog sina traži, njegov svetli trag u beskraju, a sebi oproštaj!“

Sunce je već uronilo u more i zaspalo u njegovom zagrljaju. Starac je i dalje stajao na istom mestu kao i prethodnih godina.

Ista slika njegovog presrećnog sina koji leti ka nebu, zahvaljujući krilima koje mu je on napravio, ganjala ga je svakog božjeg dana. Da li je mogao nešto drugo da uradi, pitao se starac, da li je trebalo nešto drugo, na primer, da ne učini ništa od toga, što bi značilo da obojica ostanu zarobljeni u kuli iznad lavirinta, osuđeni na mučenje, izgladnjivanje i sigurnu smrt? Želeo je spas, želeo je najbolje i upornošću i znanjem, spretnim rukama i strpljivošću napravio im je krila. Dve godine ih je pravio i uspeo. Dve godine ga je savetovao kako da ih koristi da bi bili slobodni. Ni to nije bilo dovoljno da spasi sina od prevelike želje za slobodom, od čežnje ka Suncu, od radosti leta, od snage mladosti... Kako je samo zamahivao krilima, kako se radovao, dobacivao ocu da je spor, leteo sve više i više i jednog momenta nestao iz očevog vidokruga...

Starac najzad klonu. Ljubav prema sinu i bol zbog njegovog gubitka nisu bili ništa u odnosu na osećaj krivice koji je svakim danom bivao sve veći. Sloboda koju je on sada imao bez sina mu ništa nije značila.

Da, sloboda ima strašnu cenu, zar ne, Ikare, sine moj neprežaljeni, proklet bio dan kada sam ti dao krila, bila je najčešća Dedalova misao, dok se Sicilijom širio opojni miris cveća, a cvrkut ptica uveseljavao prelep sunčev ples sa razigranim morskim talasima.

Komentari

Komentari