Foto: 
Branislav Banković

Ludo dete

Kada sam bio mali voleo sam da se igram kao i sva deca. Da sledim svoju maštu. Po čitav dan sam provodio napolju jureći se na poljani ispred zgrade. Pod krov doma sam dolazio kad padne mrak da večeram i budem nemi svedok ubitačno-dosadnom nadmudrivanju svojih roditelja. Svaka naredna nedelja otvarala je novu mogućnost, a svaka mogućnost me je ispunjavala do vrha. Dani su imali svoj ukus i miris, neuhvatljiv kao vetar na morskoj obali koji se poigrava suknjama mladih devojaka. Bili su puni kolora i nekog neshvatljivog smisla. Oguljeno koleno koje krvari i poludela lopta sletela u krošnju drveta. Bili su to, ram i pečat, slike mog detinjstva.  Igra je nesvestan napor za poricanje dosadne stvarnosti. Igru su izmislila deca, a pobednike odrasli i sve upropastili.

U pubertetu sam goreo od čežnje da se oslobodim neumoljivih zakona zemaljske tromosti.

Tokom mladosti posvetio sam se studijama. Upoznavao sam razne fenomene vezane za ljude i događaje i uspostavljao odgovarajući odnos prema svemu tome. Puno sam čitao, razmišljao i doživljavao. Mnogo sam patio ne bi li izgradio svoj stav prema okolini. Preživljavao sam potrebno i nepotrebno dok nisam zauzeo svoje mesto pod suncem. Držao sam rastojanje neophodno za nesmetano funkcionisanje u svetu koji sam poznavao i s kojim sam u prisnom odnosu. Svoju maštu sam odlagao u podrum kao nepotrebne igračke.

Kada sam sa trideset godina pronašao svoju tačku u kordinatnom sistemu, ustanovljenom zakonima, obzirima i tradicijom, našao sam se na čistini. Ispred mene je bila široka staza ka cilju. Bez prepreka. Taj ogromni prostor koji je mračio kao razjapljena čeljust bilo je moguće obuhvatiti samo nekim apstraktnim pojmovima. Ali kojim? Radost neizvesnosti zamenile su utvrđene šifre. Živeo sam u svetu u kojem je sve bilo precizno određeno: kad koristim odmor, gde idem na letovanje i kolika mi je rata za stan. Od mene se samo očekivalo da budem uzoran muž i otac, i da otplaćujem kredit na vreme. Pojmovi mog sveta (oni koje sam, tj. za koje sam živeo) bili su porodica i karijera. Nepredviđene mogućnosti su se retko dešavale. Bile su na nivou statističke greške. Ako bi se i desile znao sam unapred šta će mi doneti i kako treba prema njima da se odnosim.  

Postoje tako mesta na životnom putu gde se ništa ne dešava kao da sve stoji nepomično. Da vreme protiče to je činjenica, mada bi neki želeli kada bi moglo da se vrati. Najbolje bi pak bilo kada bi čovek mogao da sam sebe zaglavi u nekom lepom danu i tu ostane koliko mu drago.

 Svoje vršnjake, ulovljene u mišolovku vlastite pameti, srećem u prolazu. Izgledaju mi kao četrdesetogodišnjaci, pedesetogodišnjaci, šezdesetogodišnjaci... Potpuno su nesvesni da je život proleteo kroz njih kao besan pas otkidajući iz godine u godinu sve veće komade smisla. Činjenica da sam i sam zašao u te godine učinila je da lakše shvatim neke stvari. Za sve mora da se plati cena. Kada svet postane pregledniji, razumljiviji i podnošljiviji ne smanjuje se samo bol koji donosi već i radost. Logično, jer izbegavajući rizik propuštamo i sreću koja nas čeka iza. Jedino je smisao života, ono, šta većini ostane nedokučivo. Nije glavno biti bogat nego biti srećan, a nije srećan onaj ko ima na računu nego onaj koji poseduje bogatu fantaziju.

Postaviti sve stvari na svoje mesto je nemoguće, prosto nema toliko mesta. Razumeti svet oko sebe znači odrediti rastojanje, zauzeti distancu i reći: ja sam taj i taj, oženjen sam, otac toliko dece, po zanimanju sam to i to, zarađujem ovoliko, a rata za kredit mi je fiksna. Tada je ravnoteža uspostavljena i može da se podvuče crta.

Dođe mu na isto, uvek neko ispostavi račun.

Ja bih ipak da platim pa da se razilazimo. Ti ne plaćaš, kažu mi. Imaš dijagnozu. Ti si pisac, a pisanje je forma ludila.

Ono što me tera na ludorije, je pokušaj da izbrišem razliku između stvarnosti i fikcije. Nisam ja kriv što su ludost spakovali u definicije i zaključali u psihologiju, a ona kao i svaka nauka ne mari za iracionalnim. Čarolija živi jedino još u pričama. Hrani se kolebanjem, a rađa silaskom u podrum po staru loptu kao po dobro vino. Poludela loptica skakuće po hartiji i stresa slova sa sebe. Ova pak, šire ruke i hvataju se u kolo.  Sreća je misao koja je poludela, a prave stvari svakako nisu na onim mestima gde smo ih očekivali.

Komentari

Komentari