Mab i kugle

Nije se zbunila na vratima, ovo ne radi prvi put. Noć je bila bez svjetla,mjesec noćas putnicima namjernicima nije obasjavao put. Na pragu je stajala postojano, ni vjetar nije remetio mir, topla noć podsticala je otpadanje jesenjeg lišća tišinom.

Otvorila su se vrata pred njom, polako bez škripe, u hodnik je ušla samo jednim korakom preskačući prag, nema predaka pod ovim kamenom možda zato ulazi sa strahom, nema nikoga ko bi joj pomogao u njenom naumu, ni sjenke neke stare majke kojoj bi se obratila, niti blijede prilike davno počinulog domaćina. Šara hodnika prosula se pred njom. Iz ruke je ispustila kuglu svjetla koja je zaplovila vazduhom obasjavajući prostor pred njom, crne sjenke su se gomilale po uglovima, neke poput mačaka, druge plafonom poput gustih oblaka.

Kako je napredovala ka unutrašnjosti kuće tamne šare su se gušće uspinjale uz zidove, a sjajna kugla obasjavala hol. Djelovalo je dosta čisto, usla je u glavnu prostoriju, stol za ručavanje, lampe okačene o zidove, sitne sjenke po uglovima. Činilo se da i ona nekako sjajnije djeluje u tom poluobasjanom trenutku. Jednu je svjetlosnu kuglu ispustila iz ruke i ona se zaustavila neposredno ispod stropa obasjavajući prostoriju koji ukućani najviše koriste. Okrenula se oko sebe, sitne crne sjeni ili su bile opečene svjetlom ili su kroz sitne šupljine izlazile kroz pukotine.

Vratila se u hodnik i ušla u stražnju sobu, mrak je bio gušći, a sjeni krupnije, ali strašljivije, jednu je kuglu otpustila od sebe ponovo na sredinu prostorije, povukle su se u jedan ugao, drugu je pustila među njih, kroz sporedna vrata kuće ispod male nejednakosti poda i vrata, tom linijom gdje vazduh ulazi bezglavo su počele bježati.

Ostavila je dvije kugle i vratila se prema stepeništu. Posao je do sada bio lak. Zamoljena da provjeri stanje u kući nije bila užasnuta onim što je našla. Stepenicu po stepenicu uspinjala se ka sledećem spratu. Na vrhu je ostala zaleđena, hodnik drugog sprata je skoro u visini struka ispunjen gustom crnom smjesom naizgled neprobojnom. Otpustila je jedno svjetlo od sebe. Samo je obasjalo hodnik, ali nikakva promjena se nije desila. Udahnula je polako da ne bi u sebe uvukla prljavštinu i duvajući izdahnula topli dah prema crnilu.

Dužinom ispuštenog daha crnilo je počelo gubiti boju i rastapati se, ali se i dalje držalo. Podigla je svjetlosnu  kuglu iznad sebe i pustila ka crnilu, tragom daha na dvije strane rastvarala se crna masa, a onda se uzvila u debelim tamnim oblicima uz zidove. Sakupila je ponovo snagu, već umorna. Pokušala je da izgura te oblike kroz otvorena vrata kupatila, nisu tamo željeli ići.

 Otpustila je još jednu kuglu, pa još jednu, napravila je lanac od pet šest sitnijih kugli koje su sa jedne strane oivičile crne sjenke polako ih gurajući prema sobi sa prozorom koji je odškrinut. Sporo je disala isijavajući i sama dok su se njene haljine kao na vjetru mreškale. Sporo je lancem svjetlosnih kugli kroz sobu gurala tu crnu smjesu koja je ustajalo i bezvoljno jedva kretala ka prozoru. Malo popustila crna smjesa zaprijetila da će se prosuti, ali uspijela je da se dovoljno skoncentriše i polako kroz prozor oticaše u mrak okućnice i bašte.

Ostavila je dvije svijetlosne kugle u hodnik, još je lovila po uglovima sobe poslednje obrise crnih sjenki koje su se koprcale i bježale, ali već dovoljno sitne da ih je svjetlo pržilo.

Svjetleću kuglu stavi pod strop i vrati se u hodnik, u dječijoj sobi je bilo mirno, krevetići su bili prazni, tek samo poneka siva sjena koja je pobjegla pred prvom najavom svjetla i tu je ostavila kuglu da lebdi na sredini prostorije obasjavajući toplim sjajem malenu sobicu.

Ukućane, predpostavljala je, morala je očekivati u poslednjoj sobi. Na vrata se nije moglo ući, crnilo je sezalo do plafona, koliko god da je gurala svjetlo u prostoriju nije se ništa mjenjalo. Pokušala je u sebi da proizvede dovoljno snage da zakorači. Crnilo se pred njom nije sklanjalo, kao da je hodala kroz mrklu maglu i sjaj se gasilo, druga nije palila. Na krevetu je spavao domačin i žena. Pokušala je u njega da udahne dah svjetlosti. Lagano se njegovo tjelo punilo žutim tokom.

Na oči i kroz uši počele su ispadati poput glinenih pijavica crni komadi, poput čepova koji su mu onemogućavali da vidi i čuje. Soba je postala za nijansu svjetlija i gusta crna magla je poprimala srebrni sjaj.

U trenutku kad je pogledala na ženu, umjesto žene ogromna zmija je siknula na nju. Sjaj se ugasilo, a crna magla pretvorila u crnu prašinu koja se sa plafona obrušila na nju. Davila je i težina i prah koji joj je punio usta, kosu, kožu, onemogućavao pokrete. Zmija se povukla na krevet nakon opomene.

Nikako da strese prah koji je osjetila i u sebi. Stotine zmija joj se činilo da gmiže po krevetu i podu. U ruci je držala skoro prigušenu kuglu koja je ponovo dobijala na snazi. Domaćin je ležao kao krpena lutka, prazan. Žena sa glavom zmije gledala je na nju, mirna.

Nije došla ovdje da unese nemir, nije došla ništa do odnese, samo da donese čistoću i mir. Žena zmija nije imala svijest o ljubavi i miru. Uviđala je da nije napadnuta, čekala je sledeći potez u polusvijesti sna i jave.

Podignuta je još jedna kugla, držeći jednu u ruci, a drugu pustivši u prostor, prašina se ispod praga prozora izvlačila iz prostorije. Kako je svjetlo postajalo jače, a mračna magla izlazila u noć, tako se i žena zmija vraćala u ležeći položaj uz domaćina.

U toj prostoriji, ne potpuno čistoj, ostavila je jednu kuglu. Bila je na izmaku snage, sama će se naknadno isčistiti. Vraćala se niz hodnik do stepenica. Zatvorila je oči i provjerila stanje u prizemlju, sve su lebdjele i sijale stabilno na mjestima na koje su ostavljene, ostao je još tavan, na njemu je preuređena soba sa ležajem.

Drvenim stepenicama se uspela do četvrtastog otvora, pustila je svjetlost ispred sebe, nije bilo ni crnila ni mraka, u uglu je spavao suvonjavi muškarac, neki slučajni putnik, suv poput skeleta, očiju upalih i obraza bez boje, poput nekih zlih duhova koji crpe snagu iz mladih djevojaka prosipajući svoje sjeme na svim raskršćima. Nije tu bilo posla, duh u njemu je davno bio mrtav, ostavila je tihu kuglu koja je tek malo tinjala i vratila se niz stepenice u hodnik.

Izlazila je iz kuće tiša nego što je ušla u nju zbunjena količinom prljavštine koju je zatekla. Jeste poslata ovdje zbog čišćenja, ali ponekad je ovakve scene iako naviknutu duboko uznemire, prazni ljudi bez duša.

Za njom su ostale kugle koje će još neko vrijeme sijati čisteći prostorije, a pred jutro će utihnuti , prije prvog sunca i ukućani će normalno početi dan. Vrata su se zatvorila za njom, jednu kuglu je poslala na krov kuće, obasjala je crijepove i gromobran, tako će onaj ko je poslao ovdje znati da je svoj dio pola obavila.

Izgledalo je da se njena odora užarila, a onda se i sama u trenutku treptaja u svjetleću kuglu pretvorila i odletjela u noć.