Foto: 
autor nepoznat

Malinoplov

„Tata, pogledaj! Nešto se mrda u travi! Trnje koje se kreće! Šta je to?“ Alešove plave okice su se raširile od iznenađenja, dok je gledao  u sivu igličastu lopticu koja mu se približila i zastala na rubu  ćebeta, tačno ispred korpice s malinama. Smeđa je njuškica mrdala levo - desno, osluškujući lupanje srca tog neobičnog stvora koji mu se našao na putu do voća koje ga je mamilo. „Sine, ne mrdaj! Uplašićeš ga. To je jež, tačnije, mladunče ježa.“ Prošaputao je otac, srećan što su odabrali baš ovo mesto za piknik, od toliko mogućih malih zelenih planeta na koje je izbegao preostali živi svet sa Zemlje, pre njenog samouništenja. Tamo gde su završili on i njegova žena nije bilo životinja. Njihov se sin rodio u svetu koji zna samo za biljke. Srećom, mogućnosti novih, uznapredovalih tehnologija, bile su neprocenjive, jer su mogli samo uz pomoć misli da putuju bilo gde u okviru poznatog univerzuma. Aleš  je voleo te izlete. I otac je voleo da se podseća prethodnog načina života i rado je vodio sina svake sedmice u neku novu avanturu.

Njuškica s bodljama se približila korpi s voćem, radoznalo osluškujući misli ovih neobičnih stvorenja. „Oni mene smatraju ježom? Zar ne znaju da je to moj daleki predak, kojeg su odavno usavršili Veliki Umovi?Ja, KA1237, samo sam jedan od modela novije generacije. I ko su ovi neobavešteni posetioci, i odakle im maline, kad su u mom svetu potpuno izumrle? To je poslednje živo sećanje koje imam na svoje pretke – ukus malina. Ovi stranci mi izgledaju miroljubivo...možda bih mogao dobiti jednu, makar da samo omirišem,“ pomislio je. „Ja sam KA1237, kreiran 2098. godine. Dobrodošli u moj mali svet. Mogu li dobiti jednu malinu, molim vas. Skoro da sam zaboravio kakvog su ukusa.“ Aleš je s radošću osluškivao njegove misli. Nije mu bilo čudno što ga razume,  već što mu se njegov unutrašnji glas učinio poznat... „Da, naravno, možeš uzeti celu činiju", prošaputao je ozarenog lica, gledajući u dva mala crna oka, koja su željno upijala toplinu crvenih plodova.

KA1237 je polako prineo jednu malinu svojim zubićima i zažmurivši, zagrizao... „Sine, probudi se, zakasnićeš u školu,“ nežno ga je pozvala mati, pakujući mu užinu u ranac – voćni jogurt s malinama, njegov omiljeni. Osvrnuo se po sobi, njegovoj sobi, zadovoljno se osmehnuvši pri pogledu na kostim ježa spremljen za današnji maskenbal. Onda je seo za sto, uključio računar i počeo da kuca:

"Dragi Aleš, hvala ti što si mi omogućio da se vratim ovako daleko u prošlost i promenim jedan bitan dan u životu mog pretka. Hteo je da bude super heroj, a ne jež, na maskenbalu... Nije shvatio zašto je njegova mati plakala, sada zna da nije imala novaca za kostim Supermena. Nije mogao znati koliko su ježevi važni za opstanak planete, ali sada  mu je to jasno... Čuvaj mi maline, od njihovog postojanja zavisi mnogo toga. Tvoj, zauvek zahvalni, KA1237.“

Komentari

Komentari