Foto: 
Rannie Turingan

Metanoja Anno Domini (deo II)

Moj Duh ne priznaje slabosti ovog tela sa kojim je inherentan, i koje bih mukom ili nikako nagnao „napred“ da nije Njega, i ove hijene to osećaju, jedino to me još uvek čuva ovako ojađenog, dok je ovo povređeno telo oslabljeno do te mere da je prepušteno običnom uličnom psetu, na milost i nemilost, zavisno od njegove pseće naravi koju većina ljudi poseduje, poškropljujući je njoj primerenom, izlizanom frazom slabih: „samo borba“ i „najjači opstaju“, od koje mi se još i povraća ova krv kad zamislim ko je sve, kako i zarad čega upotrebljava i čime pravda!

- Snažno je ovo telo;- šapuće moj Duh, - svašta do sada preživelo, pretrpelo, savladalo i iskusilo; bilo u stanjima na ivici između života i smrti u kojima bi većina otišla, kao što je mahom odlazila i odlazi, ovoj potonjoj pod skute, ili pod noge moćnijih da bi pod njihovim suknjama krala moć zarad podčinjavanja drugih, i evo, čini se da je i sada dovoljno snažno, zahvaljujući meni, tvom Duhu, da stigne do svoje destinacije...- Tako me jača i čini staloženim moj Duh, i hodam, pribran, ispunjen, podrugljiv, bezbrižan...

I ako nisam već suviše blizu smrti, jer nemam predstavu koliko je vitalnost mesa i kostiju u kojima sam zarobljen, ozbiljno ugrožena, mislim i nadam se da mu, „telu u kojem ispaštam zadobijene rane“, samo fali zalečenje „nekih rana“ i malo vremena da se povrati i akumulira upotrebljena i potrošena snaga kojom smo svi uslovljeni, određeni i vezani, svako za svoje parčence materije, za svoj komadić zemlje kao i jedni za druge, snaga što je sidro koje nas drži da poput papirnih brodića ne budemo smlavljeni u besnoj bujici ili vrtlogu krvave reke zvane Život. Hm, surovo i volšebno! Smlavljeni!  

Ove noći, suviše sam je izgubio zbog dvojice sumasišavših, nekakvih robijaša koji su me ovako slavno i udesili, no trenutna situacija je da njih dvojica sada leže u ko zna kakvom stanju, zasluženom i nesumnjivo lošijem od mog, a ja se, evo, jedva krećem ka „stanici“, ali se još uvek krećem, pokušavajući da umaknem ovim grabljivicama iza sebe, osećajući se kao ono crnče čiju smrt iščekuje lešinar, na poznatoj fotografiji zbog koje je autor dobio Pulicerovu nagradu. Ne uspem li, ko li će u to ime, i kakvu nagradu dobiti?

Postojim, dakle, mislim; mislim, pre nego se strpam u bilo kakvo „vozilo“ na toj, bilo kakvoj „stanici“...Hm!? Mislim kako sam imao i snage i sreće da „pobedim“ ta dva robijaša u njihovoj jazbini u kojoj me je „Crna žena“ ostavila zamolivši da je sačekam dok ona ne obiđe svoju „voljenu decu“, „negde daleko u zemlji snova“, na nekom drugom kraju ove ucrvljale strvine od grada.

Pristao sam je sačekati, udobno se smestivši u fotelju, i dok sam pažljivo promatrao skupocene stvari po turobnoj jazbini preplavljenoj krstačama, ikonama, bajonetima, jataganima i posterima poznatih filmskih zvezda u ulogama popularnih kriminalaca-idola, pregledao njihove grupne slike i čitao njihove idiotske pesme razbacane po stolu, pomešane sa nekoliko špilova karata, shvatih da sam pogrešio. Ubogi idioti! Sve je to odisalo niskom svešću i čamotinjom tipa „geto-nepravda-trula repčina-nacionalistička kanalizacija mržnje i nezadovoljstva i konglomerat nesuvislih misli nepismeno nažvrljanih na različite papire sa flekama od pasulja ili neopranih ruku nakon pravog sranja. Nisam želeo da ih sretnem. Šta bih ja sa takvim stvorovima, pa još u njihovoj jazbini kao intruder? Šta bih im mogao objasniti; pre svega, šta ja radim tu uopšte? Čekam „Damu u crnom“, njihovu prijateljicu, sestru, daleku rođaku, bivšu ženu ili šta im je već; nije mi otkrila, uprkos mom insistiranju. Samo je rekla: - Ma, opušteno. Brzo ću! –

U redu, brzo će, poput napalm bombi, ili umiruće svetlosti, ili metastaze u cvatu vitalnosti , nije mi bilo toliko važno, no ispostavilo se da je ipak bilo važno, jer „karte su bile na stolu“. I šta bih, prokleto, sa ovakvim ljudima mogao makar i prozboriti, kada je i samo moje postojanje za njih uvreda, a kamoli moje (ne)očekivano prisustvo u njihovoj jazbini i njihovom bednom i ograničenom, mizantropskom svetu. A ponajmanje bih, u vezi njihovog ideološkog pohranjivanja nabrojanim i naslućujućim stvarima koje su mi ovde priredile dobrodoščicu, imao šta reći u njihovom prisustvu, te se ponadah da se pre nje, te famozne „Crne žene“, neće pojaviti.

No pojavili su se! Dva izbezumljena lika koje ne želiš da sretneš ni u čekaonici kod onkologa ili ontologa, svejedno. Nigde! Onako zabalavljeni od besa i čuđenja, kao džukele oko kučke u teranju ili pod „aportom“ svog gazde „Kralja“, u nasrtaju bez ikakvog „šta“, krenuli su na mene, ali primakavši se, zaustavili su se ugledavši moju obrijanu glavu, simbol oko vrata, martinke i vijetnamku prebačenu preko naslona fotelje u kojoj sam do maločas sedeo udobno zavaljen, a sada već u defanzivnom habitusu.

- Jedan od drugova naše Nebesne ideje?- Upitao je mršaviji dok me je mesnati bezumno i zverski posmatrao, uzimajući iz sobnog arsenala jedan od bajoneta i nastavljajući da njime izvodi nekakve dečije i nikojem kurcu značajne trikove, sve vreme ne prestajući da bulji u mene kao šaran u prebudženom akvarijumu prodavca ribe.

- Drugova? To mi zvuči komunistički a vi to definitivno niste, a još manje odgovara vašoj Nebesnoj ideji, ne? Nebesnoj ideji bi više odgovaralo „borac“ ili „ratnik“ za istu, e sad, da li leteći, izbačen iz aviona ili opasan bombama, nije od presudnog značaja, ne? – Rekoh, skidajući svoj simbol sa vrata, stavljajući ga u džep u kojem napipah Njenu rukavicu.

- Gvozdeni krst? Odakle ti? Original? Mogu li da vidim?

- Ne!

- Zašto?

- Zato jer nije bitno da li je Gvozdeni krst, a još manje da li je original, već šta znači meni a šta tebi, dragi prijatelju!

- Meni, brate, znači moć a ovoj Zemlji je potrebna moć koja će je očistiti od debilnosti, i koja će je ojačati! I što, brate, koristiš to ustaško „ne?“, a? 

Nastaviće se...

Igor Rajović

 

Komentari

Komentari