Foto: 
Bill Strain

Metanoja Anno Domini (deo V)

- A pamet, ona retka, neiskorišćena, danas nepoželjna i obezvređena, samo je potencijal (za šta), a njena upotreba i potreba za istom je često određena i normativno i svrsishodno ograničena, pa biva da se pametni eliminišu, ili potiskuju ili povlače, a stupidni određuju šta je "pametno" i naravno, vladaju na svim poljima, što je danas veoma izraženo u sveopštoj dekadenciji i prevrednovanju pojmova i sistema vrednosti, moralnih, humanih, kulturnih, egzistencijalnih i ostalih... - ponovo se nadovezao Sveštenik, čime od mog zaprepašćenja učini još veću dubiozu, te se zapitah šta je ovaj čovek uopšte, sada odjednom toliko blizak i poznat.

- Čitaš moje misli, govoriš protivno dogmama, podržavaš mišljenje koje podriva fundament religija i današnjeg iščašenog hijerarhijskog, socijalno političkog sistema u kojem su one udobno učaurene. Kakav si ti to sveštenik, čoveče?

- Ne čitam tvoje nego mislimo iste misli, a to, kakav sam sveštenik, i to znaš, no si sada slab, izmrcvaren, iskrvario si puno i imaš groznicu. Hajdemo u taj voz. Neko će ti tamo već pomoći i oporavićeš se.

Umirujuće utešno i blagotvorno delovale su na mene ove Sveštenikove reči. Osećao sam ih. Bile su uverljive i istinite. Kad smo stigli do voza, mutilo mi se pred očima toliko da mi je delovao kao da je sačinjen od neke veoma guste, tamnosive magle ili kumulonimbusa, pa nisam mogao raspoznati vagone ali sam odnekud znao da ih ima sedam, i u trenutku kada mi je pred očima zavladala totalna tama, osetih sveštenikovu ruku koja je vukla moju u jedan od vagona, i osetih stepenike pod nogama. Nisam ih mogao videti, no znao sam da ih je sedam. I posle sedmog stepenika, opet se javio onaj osećaj kao da mi je stotine proživljenih i neproživljenih života, u trenutku koji nije mogao biti ostvariv kao trenutak jer su vreme i prostor bili anulirani, procirkulisalo kroz svest i dušu, vanvremenski, vanprostorno, a onda, najedanput bistrina vida u unutrašnjosti neobičnog vagona. Bio je velik, prostran, ispunjen klupicama i stolovima. Nisam prebrojao stolove ali sam znao da ih ima sedam.

Za prvim stolom ugledah “Ženu u crnom” sa velom preko lica. Sedela je sama i zbog vela joj nisam mogao videti lice, ali sam osećao da znam ko je ta “Crna žena”. Nije se obazirala na mene i Sveštenika, niti je pravila bilo kakve pokrete. Samo je sedela i skrštenih ruku gledala u jednu tačku, ako je uopšte i gledala ili išta mogla videti kroz taj svoj veo. Spazih da joj fail jedna rukavica. Tada mi se Sveštenik obrati kroz šapat:

- Deca su joj nastradala u požaru. Nisu živela sa njom, jer joj je oduzeto starateljstvo zbog nedostatka potrebne pažnje prema njima. Volela ih je, ali je bila suviše lenja da im se posveti. Jednog dana kada je otišla da ih obiđe, na udaljenom kraju grada, gde se nalazila usamljena kuća u kojoj su deca živela sa starcem i staricom što su se o njima brinuli, zatekla je samo zgarište. Nikog u blizini nije bilo ko bi primetio požar i pomogao.

Paralelno sa njenim stolom, za svojim je sam, u svojoj teget uniformi, sedeo namršteni, brkati Žandar “ukrašen” dubokim ožiljkom preko desne strane lica i modrocrvenim, kruškastim, alkoholičarskim nosem.

- Bio je alkoholičar i u pijanom stanju upucao je nekog protestanta na demonstracijama, pa su ga njegova braća isekla bajonetima. Hajd’mo napred!

Sveštenik pođe i ja krenuh za njim. Zaustavismo se kod sledeća dva stola. Za onim sa naše leve strane sedela je mlada žena koja je podsećala na nekakvu neobičnu monahinju. Ispred nje su se nalazile dve posude u koje je, iz vrećica okačenih iznad njih, kapala nekakva tečnost, u jednu bela koja je ličila na mleko, a u drugu crvena koja je ličila na krv. Devojka je zatvorenih očiju i, kao za sebe, šaputala nešto što mi je delovalo kao molitva, vrsta meditacije ili magijski obred. A zatim je u mali, srebrni putir, iz jedne i druge činije nasula po malo od obe tečnosti, i pružila mi ga, i dalje otvarajući usta i izgovarajući ono što nisam mogao čuti. Sada sam je jasno čuo. Rekla je, gledajući u putir:

- Ništa nije bilo, što se nije htelo; niti se šta htelo, što se nije moralo hteti!

A onda me pogledala pravo u oči i jasno osetih prijatnu i pročišćujuću životnu energiju koja se odnekud ulivala u nju, da bi kroz njene oči izvirala, prodirući kroz moje i nastavljajući da cirkuliše u mom telu, stvarajući osećanje snage i prijatnosti.

- Popij to što ti daje. Od toga ćeš se oporaviti - rekao je Sveštenik. Poslušao sam ga i ispio tečnost. Imala je ničemu sličan, slatko-kiselkast ukus, i ni u kom slučaju se nije moglo osporiti da je bela tečnost bila mleko, a crvena krv. Kakvo mleko i kakva krv, nije me zanimalo. Za stolom sa desne strane sedela su tri ćelava čoveka i igrala karte.

- Lepa devojka je spiritualistkinja. Poseduje duhovne i magijske moći. Lečila je ljude od ludila, kao i ljude na samrti, i pomagala im u raznim bezizlaznim stanjima, ali su se, uprkos svemu što je za njih činila, nezahvalni ljudi uplašili njenih moći, optuživši je za sva zla koja su im se dešavala, pa su je proglasili vešticom. Bila je veoma ponosna zbog svoje darovitosti, osećajući se i ophodeći kao neko ko je daleko superiorniji od drugih, a ljude to vređa, tako da je to bio glavni motiv njihove mržnje i osude.

- A ova trojica su rođena braća. Zli ljudi. Činili su svakakva zla i stalno se vukli po zatvorima. Povređivali su one kojima su zavideli, uglavnom zbog žena koje su njih izbegavale, a takođe su i jedan drugom međusobno na koječemu zavideli. Jedan od njih je njihovu rođenu sestru koja je živela sa njima, majku dvoje dece, premlatio na smrt, pre ili nakon što su dvojica od njih nađeni u stanu u katastrofalnom stanju. Hajd’mo sesti. Eno praznog stola! – živahno zazvuča sveštenik, prenuvši se iz učmalosti zbog pričanja mračnih, tuđih, životnih priča, prođe pored dva sledeća stola i smesti se za onaj prazan i poslednji u ovom vagonu. Poslušah ga i sedoh za isti sto, a onda osmotrih ona dva pored kojih prođosmo. Za jednim je sedeo i jeo, uglađen, ljigav tip, u društvu razgolićene žene, očito umišljene i nabeđene dame kurvinskog šmeka, a za drugim Starac i Dečak. Starac je ličio na Indusa, a Dečak je imao iste krupne, kose oči kao Sveštenik. Posmatrao sam sve te ljude za tim stolovima, razmišljajući o svemu što sam sada znao o njima, a onda pogledao u Sveštenika koji je zamišljeno ćutao, sa svojim blaženim izrazom na licu što je začuđujuće blistalo od pozitivne energije, a zatim me upitno pogledao krupnim, kosim očima iz kojih je izbijala toliko snažna koncentracija dobrote i ljubavi, da sam imao osećaj kako prodire kroz mene kao cigareta kroz papir.

Nastaviće se…

Igor Rajović

Komentari

Komentari