Foto: 
jiunn kang too

Moja Ljubica

Volim da ga zovem gradom svoje mladosti, a u stvari drugarice i drugovi iz njega su moj svet mladosti. Danas je od njih ostalo malo imena, likova, ali sećanja, rekla bih, su još uvek sveža, prosto neizbrisiva. Pored tog grada, grad mladosti je bio i moj rodni grad, ali sam sa njim silom prilika (protiv svoje volje), a po želji drugih, prekinula prijateljstvo. Tamo odlazim samo da obilazim grobove mojih mrtvih dragih, da plačem, da žalim i da uništavam svoje živce. Da je išlo normalnim tokom, moj rodni grad bi bio grad srećnih dolazaka, radosnih susreta, lepih planiranja da ga u što skorije vreme opet posetim, da opet, kao nekada budem njegov deo. Da se utopim u reku prolaznika starosedelaca, da prepoznajem i da me prepoznaju, da odem, recimo na viseći mostić gde sam se prvi put poljubila i u tom trenutku mi je na podsuknji puklo dugme i podsuknja se provukla kroz daske drvenog mosta i zauvek nestala u rečici. Kao klizava meka svila podsuknje, negde se provukla i nestalala moja velika ljubav za rodnim gradom. Događaji koji su se potom ređali, samo su mi donosili suze, žalost i tugu. Bilo je sastvim normalno što sam sve ređe razmišljala o njemu i sasvim normalno što nisam mogla da ne razmišljam o njemu.

Duže nego što sam u stvarnosti živela u rodnom gradu, čak skoro duplo duže, maštala sam o ovom gradu u kome sam već deveti dan i u kome sam poslednji put bila pre petnaestak godina. Moja Ljubica i ja smo se s vremena na vreme dogovarale o mom povratku na naše „mesto mladosti“, ali su nas životi vukli drugim obavezama. Napokon, mojom odlučnošću, došlo je do novog susreta. Krajem avgusta, zagrlile smo se na autobuskoj stanici, a Ljubici je od radosti otpao đon sa sandale. To smo tako protumačile, jer viđenje posle petnaest godina je bio dovoljan razlog da se nešto odlepi ili pukne ili polomi – da bi se susret srećno završilo.

Ulazeći u grad na severu Bačke, osećala sam kao izgubljena ovčica koja se vraća svom davno napuštenom stadu. Bila sam jako radosna, a i cipele su mi ostale čitave. Ljubica je šljapkala i vukla preteški kofer koji sam ja napunila sa 80% nepotrebnih stvari. Sledeće dve muke su bile ući sa takvim bagažom u gradski autobus i izaći iz njega. Srećom, ljubazni vozač nam je pomogao i mi smo stigle na Kelebiju žive i zdrave. Dok smo se vozile autobusom, gledala sam skoro zaboravljeni grad i preoznavala neke njegove delove. Gledala sam ih  kroz ljubičaste naočari, još uvek po malo zaljubljena u njega.   Nije mi bilo bitno što više to nije „mesto mladosti“, već sada mesto susreta prijateljica čije je prijateljstvo starije od pola veka! To je bila glavna značajka, to je bilo naše uviranje u potočiće mladosti,  to je bio razlog za glasan smeh na pomen: „a, sećaš se onog... a, sećaš se onda kada smo... a, sećaš se...“. I posle nas, energija našeg prijateljstva, obzirom da je svaka energija neuništiva, pa i energija prijateljstva, lebdeće negde iznad oblaka Subotice, Bajmoka, Aleksinca, Bajine Bašte...

Moja Ljubica je moja svetla tačka u životu. Volim je i stalo mi je da bude srećna. Trenutno je nešto muči – uostalom, koga danas nije nešto pritislo? Da sam anđeo koji može da pomogne, lepršala bih danima i noćima neumorno da izmolim od tvorca rešenje na njeno zadovoljstvo i da izleči njeno ranjeno srce. Ovako ću kao čovek učiniti sve što mogu. Zašto? Retki su ljudi kao moja Ljubica što je. Zaljuljao je život u pogrešnom pravcu, a ako plovi čamcem, čamac joj se uplete u trsku, ako ide pešice, eto, otpadne joj đon od sandale... A ona je zaslužila, kao i ja, rođena nevoljena, kao i ona, da živi udobno, mirno, okružena ljubavlju i srećna. Zato što smo obe prolazile kroz razne, ali malo različite nevolje, potpuno je razumem. Pored svega toga, ona mnogo radi, mnogo ulaže svog truda, čak preteranio, zato je sitna, a izdržljiva kao gvožđe, mnogo više nego ja, ugrađuje svoje meso i krv u sve što je njeno, a mene boli što joj se dobrim ne vraća. Jer - i gvožđe se savija. Zato živim za trenutak njenog, a i mog života da joj se sve što je dobro dala, još boljim vrati. Da svane jedno jutro u gradu naše mladosti u kojem će se probuditi nasmejana i radosna kao nekada. Zato te, Gospode molim, primi molitve moje i po pravdi i istini presudi i kazni onog ko namerno čini zlo Ljubici mojoj, izbavi, oslobodi  ljubav njenu i pokaži pravi put kojim će uskoro krenuti.

Ne mora sve da vam bude jasno, važno je da je nama jasno šta žele dva majčinska srca. Dovoljno je da budete uz nas, bodrite nas i poželite da uspemo u svojoj jedinoj, a najjačoj želji koju majka može da ima.

Komentari

Komentari