Mozaik u dvoje

On je iskusni mornar svih kalupa brodica... Reklo bi se švaler od rođenja. U pogledu milijun zaostalih nemira, a ispod oštrih obrva neka misterija nenadjebivo zavodljiva. Ona je cura iz višeg staleža, iako to nikada rado ne bi priznala. Samo svoja – za sebe, a za druge – vječna buntovnica bez razloga. Ipak, odaju je graciozne kretnje koštunjavih ženstvenih ruku dok svojim prirodnim blago napućenim usnama prinosi cigaretu, pa jebački strastveno, a opet damski ne previše stidljivo, uvlaći dim kao da svu žar svojih boginjskih gena pretače u taj užitak udaha i izdaha. Svaki pomak joj je lak, a svaka radnja k'o savršeno izveden ritual. Oduvijek je padala na mangupe...

Frajere svih vrsta, pa i one falše, što su je razočaravali i prije no što bi ju doista imali... Nimalo laka, sada posve njegova. Nakon tisuće bitaka u kojima je uvijek falio neki maleni dio da bi ona zbilja sama za sebe zablistala. Našla ga je. Između tri tone kajanja u svojim dnevnicima i svoje samozatajne tišine zaključane u sjaju njenih vanserijsko moćnih zjenica. Našao ju je, nakon već pomalo iscrpljene nade da nisu sva mora i luke već viđene sve...ponavljanje, monotonije, navike što dosade...

Ona je njegova najslađa bonaca sa milijun nijansi prelivenog neba baš u boji njegovih pučina. Opet, zajedno znaju napraviti takav uragan koje samo more može da obuzda. Nepredvidljivi...spontani. Spoj. Par. Priča za nastavak. Možda jednom negdje nekada. Čisto da se zna – da i bitanga i princeza mogu imati sretan kraj. Iako će on uvijek biti mangup,a ona prikrivena tatina curica... Taj mozaik o suprotnostima možda i nije sasvim laka stvar...ali se ne slaže u dvoje, pa im preostaje samo zajednička vjera da prežive zauvijek suprotnosti što su se privukle.

Slatke mantre, zaboravljene ulice. Ona je 'full time job', samohrana majka svojih mališana. Iskusna krotiteljica svih muških plačeva. Suviše mlada, što u licu–što u srcu, da bi pripijenu odjeću iz svoje garderobe izbacila... Sad je u najboljim godinama, bar se tako osjeća. Njoj ne treba još jedan ranjen dječak da bi mu rane vidala. Takvih je na gomile već izlječila...

Za njom se okreće cijela ulica, i iako ne pokazuje nićim da zna, ipak joj hod poprimi još nestvarniju, još zamamljiviju čar. Ona mu dođe svaki dan k'o naručena. Prepuna planova, ispunjena hobijima, vječno žurna i poletna, ne kasni sa obavezama... On je svoj, iako je posve njen. Gleda svoje ciljeve, gura svoje filmove, a opet u svemu tome i nju uključuje. Daje joj krila kad joj je potreban pokoji let, i ne stavlja joj lance kao mnogi prije njega. Takvu svi posesivno uživaju nazivati samo svojom. Ali, ona i jest upravo najviše od toga – do svake istančane sitnice Svoja. I paše im tako...

Dvoje zrelih i izgrađenih, što su se odlučili spojiti u svojoj individualnosti, pretakati se međusobno u tečnoj razumljivosti. Ona mu uvijek dođe, jer joj je njegova postelja dugo tražen mir nakon pustih bijegova. On joj vjeruje, iz ponosa ne brine kad se za njom lome požudni pogledi od kvartovskih dječaka do starih iskusnjaka sa zidića... Znaju svi na koji kat vode njeni ljuljajući kukovi. On ju ima jedini i tu se njena božanstvenost još više zrcali. Svi bi je htjeli, ali ona zna što želi. Svoj mozaik snova kroji samo po sebi. Njegove mozaike ostavlja njemu na volju, i ne pita, ne gura nos, ne sumnja. Zadovoljni oboje. Za starost još ne mare...

Kao da je već učinjeno sve, a život im zajedno tek počinje... Ona je propala studentica nekih dalekih davnih velegrada, o kojima njemu nikada ne priča. On je došao daleko poslije tog vremena. Vremena nesvjestice i mamurluka. Vremena učenja, ali nikako onog studentskog, već daleko važnijeg ­uličnog znanja, praktični dio svih lekcija života koje te nitko neće naučiti osim ti sebe sam... On je razočaran momak zapeo u prvoj srednjoškolskoj ljubavi, iako su mu sada već odbrojane trideset i nekoliko jeseni, još i nju sada dovodi kući...

Istoj onoj kući gdje su mu starci, gdje je prošao i srednju i životnu školu, gdje je od svoje sobe napravio malu jazbinu. Jazbinu koju sada dijele u dvoje, eto...jer se vole. Jer su premostili sve ondašnje skršene snove, i iako dok zajedno snivaju na njegovoj dječačkoj postelji – i dalje nalikuju dječaku i djevojčici, krhotine svatko svojih boli u nekom dubokom naručju nosi. Šuteći. Taj se mozaik nikada ne slaže u dvoje. Oni nikada neće zajedno odrastati, naprosto, jer nisu. Ali mogu se voljeti. Ono što su postali i što mogu postati. On i ona su svatko od nas na svoj način. Sve bi se dalo svesti na 'muško' i 'žensko', ali obe od te dvije jednostavnosti nose mnoštvo svojih množina. To su mozaici u dvoje složeni od nikad dovršenih komadića jednine kao težečeg savršenstva. Neki se jednostavno nikada ne slože... 

Antonia Padovan