Foto: 
autor nepoznat

Mrlja

Treći ili četvrti put brisao je peškirom lice, skidajući penu za brijanje. Tog trenutka činilo se da je ta besmislena odluka - da li se obrijati ili ostaviti neizbrijano lice – najvažnija. Kao da je od te, sasvim nevažne odluke, bilo šta zavisilo.

Skoro da je i zaboravio razlog zašto je tako dugo stajao pred ogledalom, spremajući se. Valjda je i mogući odlazak na večerašnji događaj bio poslednji čin u sumanutoj zbrci. Nije mu se išlo, ali ga je neodoljivo vukla, ta njegova želja, bolje reći - sumanuto nadanje, da možda u poslednjoj želji koja mu je davala nadu da nije, nije sve srušeno.

U ogledalu zamagljenom od pare tople vode koja je neprestano tekla, oslikavali su se obrisi njemu nepoznatog osenčenog lica. U tim trenucima vraćao se usporeni film prebrzo zgaženog života. Preplitale su se slike važne, nevažne, kolaž, ogromni kolaž svih gluposti. Zašto je potrebna još jedna - sevala mu je kroz misli sumnja. Zašto?

Znao je duboko u sebi da on nema šta da traži. Zato, obrisaće lice, zgužvati košulju, razbacati po podu pantalone i cipele, isključiće svetlo, leći, zapaliti cigaretu i ostati u sobi. Zuriće u plafon, zatim krajičkom oka proviriti kroz zavese, plesaće sa senkama, i aveti će se na kraju noći, pred zoru, igrati sa njim. Da, to je rešenje, dobro poznato i stalno rešenje koje bira.

Već dovoljno pospan, blizu sna, merio je prostor od dna do vrha po ko zna koji put, neodlučan da konačno izgovori meru. Ali, to nije bilo merenje radi merenja, neka njegova suluda igra besmisla. To je bio izraz, izraz straha, uplašenosti, znao je da je to vrednost razlike.

„Razlika, da to je razlika, zato nisam otišao. Mislim, potpuno ispravno. Siguran sam u to“ , glasno je hrabrio sebe, potvrđujući jasno izgovorenim rečima. Kriterijum svetla i tačka mrlje, to je razlika.

Komentari

Komentari