Foto: 
Takashi Saito

Muzička kutija

''Ja sam Ivona,'', reče visoka, bleda devojka, u kasnim tridesetim, neobičnih zelenih očiju i kose tamne i kovrdžave kao kod Afrikanki. Ušla je u moju antikvarnicu, ili špajz, kako sam voleo da kažem, lakim, skoro lebdećim korakom, osvrnula se okolo i pružila mi ruku, predstavljajući se. Njeno mi ime nije značilo ništa. Ali, lice mi je izgledalo odnekud poznato, mada pojma nisam imao, gde sam ga, i kada video...''Ja sam Jovan,'' odgovorio sam na njen upitni pogled, ne dodavši i drugo ime, Nenad, po kojem su me jedino i znali, svi u kraju. ''Kako mogu da Vam pomognem?'', izgovorio sam po navici. Stala je kraj police sa knjigama, naizgled zainteresovano zagledajući ono prastaro izdanje Džojsovih Dablinaca, koje nikad neću prodati, a stoji tu samo da bih se pravio važan. Jedina moja uspomena na oca. Uzela je knjigu u ruke, malo prelistala, nasmešila se s tužnom borom u uglu usana i vratila je na policu. ''Imam istu ovu knjigu, isto izdanje, samo je malo očuvanija.'' rekla je. Vratila je knjigu na policu i otresla prašinu s prstiju. Pogledala me je, ne bez prekora i počeo sam da mislim kako sam, sad već sasvim sigurno, negde video takve, ili baš te, bistre, zelene oči.

Bilo mi je na vrh jezika pitanje kada je zazvonio telefon u njenoj tašni. ''Da, stigla sam  i sve je tačno onako kako si mi opisao. Da, da, hoću, ne brini....Dobroo...Tata!''  Taj kratki, odsečni uzvik na kraju me zaboleo, kao da je meni upućen. Osetio sam blagi prizvuk nekog stranog naglaska i neke čudne treptaje u grlu, kada sam je opet pitao kako mogu da joj pomognem...''Možda i možete.'',  odgovorila je i pružila mi omanju crnu kutiju koju je izvadila iz tašne. Shvatio sam da držim vokmen, skoro zaboravljeni uređaj za slušanje muzike koji se više nigde ne može kupiti. Bio je vrlo popularna spravica u prošlom veku. Moja je majka imala jedan takav i možda ga joz uvek ima. Sećam se jedne jedine pesme koju je na njemu slušala jedino u večeri kad padne prvi sneg. Zapamtio sam čudne otkucaje zidnog sata koji se provlače kroz melodiju, dajući joj ritam i resku zvonjavu budilnika na kraju. Imao sam jedan takav budilnik u radnji.

“Ovo je vokmen moga oca, Nenada.'', rekla je, a glas joj je zadrhtao pri kraju rečenice. “Pošto on ne može lično da ga donese, jer je već mesecima bolestan, zamolio me je da ja to učinim. Mogu li nekako videti vlasnicu ove radnje? Gospođu Jovanu?  Njoj je namenjen...'' Stao sam kao ukopan, pri pomenu imena njenog oca. Za trenutak mi je neka suluda misao sevnula kroz glavu, zasvetlela i ugasila se pred njenim  zelenookim pogledom. I ja se zovem Nenad. I moj otac se zvao  Nenad. Otac kojeg nikad nisam sreo. Niti ću. Nenadanje.

''Pozvaću majku.'', rekao sam tiho, jedvačujno,''Samo, bojim se da neće moći da dođe.Skoro je izašla iz bolnice, operisala kuk...tek prohodava ponovo. Pitaću je, možda biste joj Vi mogli odneti,  živi samo na dve ulice odavde.'' Pogledi su nam se sreli. Gledale su me te njene čudne oči, nekako blago, utišano,osetio sam promenu u njenom držanju. Dok sam okretao majčin broj na starom  telefonskom aparatu, sa stalkom i brojčanikom požutelim od upotrebe, uzela je vokmen sa stola i pritisla  Play. ''Kaži, sine”, čuo sam glas svoje majke, sekundu pre nego je iz zvučnika dopreo do mog sluha i zaprepašćenog mozga poznati zvuk časovnika čiji ritam prati znana melodija i glas koji recituje više no što peva, nešto o buđenju, snovima i nekom prstenu…

Zanemeo, gledao sam u nju, pa u vokmen, pa u slušalicu fiksnog telefona palu po stolu...i pokušavao da povežem te rasute slike u celinu, a nije mi baš uspevalo. Ona je pružila ruku, podigla slušalicu:''Da, jeste, tu je......da, da, dobro ste čuli...Nije trebalo ovako, ali, doneću Vam, svakao i pozdrave, od  mog oca,Nenada...hoćemo, zajedno ćemo doći.''

Vratila je slušalicu na mesto. Zvrrrrrrrrrrrrrr...pesma se završila i budilnik na  njenom kraju prekrio je tišinu koja nas je povezala kao most dve obale nad vodom koja se penuša i lomi o kamene prepreke... Ponovo mi je pružila ruku, a kad sam odgovorio stiskom, sasvim očekivano zagrlila me je i  prozborila , s jecajem u glasu:''Ja sam Ivona. Tvoja sestra. Jer, ti si u stvari Nenad, zar ne?''

Komentari

Komentari