Foto: 
autor nepoznat

Ne čekaj me

Sela je na kofer uspomena i zadnjicom obrisala prašinu. Ne zanima je šta je ponela. Iza duge joj ništa

od toga neće trebati. Tamo uspomene to nisu. Rekao je da ga ne čeka i obula je cipele od sedam milja, ali…možda će naići neko. Bilo ko.

U vazduhu ne oseća kiseonik. Diše po sećanju i čeka zaborav. Na korak je od izlaska iz sebe. Samo da

neko naiđe. Sa senkom se posvađala i prestala je da je prati. Groznica je hvata dok otpušta misli. Tamo

gde je krenula misli se gube. Njega ne čeka, jer je on rekao da ga ne čeka.

Ostaviće sve svoje što ima na sebi, i u sebi. Gola i bosa će gaziti po trnju. Zapalila je poslednju

pljugu iz pakle i u oblaku dima mu gleda lik. Zna da je njegov, iako ne liči na njega. Muti joj se u glavi.

Žar cigarete pao je na gola kolena. Otresla ga rukom. Delić izgorene kože nije ništa naspram bola koji

oseća u celini svoga tela. Kad je izgovorio “ne čekaj me” napustila je čulo sluha, jer je probila zvučni zid

brzinom polaska od sebe i dozvolila da tišina bude glasnija od njegovog glasa. Ruke više neće grliti njega

već zaborav . Zato je čulo dodira napustilo nju. Put pred sobom ne vidi. Jednim delom čula vida prestala

je da gleda mapu. Ostala dva čula nije upotrebljavala. Jer da jeste namirisala bi njegovu nameru. Uvek je

govorila da nije imala ukusa kad su muškarci u pitanju. Svaki pravi je bio pogrešan.

Drugi deo čula vida u trenutku je bio zaslepljen farovima. Ustala je sa kofera i ispružila palac. Možda je

stigao zaborav? Ne. Nije. Taman da sedne opet je ugledala farove. Podigla je prst. Ovoga puta srednji.

Zaborav je stao. Otvorio je vrata suvozača. Sela je na sedište. Njen zaborav je bio dosta stariji od nje,

prilično zapušten i bazdio je na alkohol. Pomislila je da zaborav upravo tako treba da izgleda.

- Kuda? – upitao je.

- Tamo kuda idu izgubljene devojke.

- Pretpostavljam da će to da me košta? – namignuo je, a zatim podrignuo, i opet je osetila njegov

zadah.

- Koštaće te onoliko koliko imaš da platiš. Ja ću platiti mnogo veću cenu. Vozi !- odgovorila je i zadenula

pojas. Sad kad je pobegla više nema gde da beži.

Od umora je zadremala. Probudila se dok je zaustavljao auto na pustom parkingu.

- Gde smo?

- Ne znam, ali smo daleko.

Osmehom je otkrio da mu osim te informacije fale i dva prednja zuba u gornjoj vilici. Otkopčao je šlic.

- Rekla si onoliko koliko imam da platim, a to je ništa. Pušenje je pola cene vožnje, a ako želiš da nastaviš

put dalje, onda će biti još skuplje.

- Želim da nastavim! – rekla je.

Nije osećala mučninu. Ništa nije osećala. Čak joj se nije ni gadio. Gadio joj se ON zato što je rekao da ga

ne čeka.

ON je stigao kasno u grad. Dovezao se do njene kuće. Sva su svetla bila pogašena. Shvatio je da je

zakasnio. “Dakle, stvarno je otišla.”- pomislio je.

Da, ona je otišla, jer je i šesto čulo napustilo. Rekao je da ga ne čeka, ali nije rekao da neće doći.

Komentari

Komentari