Foto: 
Rob Holland

Ne Odričem Se I Ne Prihvatam

U oronuloj i poprilično urušenoj, od ostatka Sivog Naselja otcepljenoj kući, uz po ko zna koji put u toku noći, ponovljenu Betovenovu simfoniju no7. uz koju mu je jedino bilo moguće spavati uprkos insomniji koja je bila hronična, na njegovim vratima kakofonično je zazvučala no5., od koje je Andraš, nakostrešivši se, skočio iz kreveta, hvatajući ostatke jednog od svojih sadržajnih snova, koji su kao kapljice žive ili tonovi neke Bahove fuge, frenetično bežali iz svakodnevne svesti, redukovani podsvešću.

- ZiroNA, koliko sam te puta upozorio da me više, prokleto kao „čovek u crnom“, ne budiš takvim lupanjem?!- razdrao se, posrnuvši ka vratima, mrmljajući; - prokleta bila i ti i to tvoje novo ime...-(Ziro-Zero-Nula, NA- New Age-Novo Doba). Promena imena bila je obaveza svih članova, aktivista, funkcionera i ostalih poštovalaca ideologije vladajućeg režima THC-a (Tehnokratsko Hegemonistička Centralizacija).

Cimnuo je rezu, besno trgnuo bravu, zagegao se ka stolu i sa njega, još ne opkoračivši stolicu, zgrabio polupraznu flašu vina, uzevši nekoliko gutljaja pre no se bezvoljno posadio za sto. ZiroNA je bez izvinjenja prišla stolu, bacila na njega nekakav štampani materijal i zasela, prošaputavši: - U opasnosti si! Ali ako uvažiš ovo, moguće je da će sve biti u redu!- Izvukla je iz hrpe papira na stolu, dva dokumenta i stavila pred njega. Na prvi pogled razlikovali su se samo u velikim simbolima ispod kojih se nalazio gust i sitan tekst, dok je na dnu oba lista od nepoznatog, tvrdog materijala, štrčala po jedna biometrijska pločica sa čijih strana su bile krupno odštampane reči: „ODRIČEM SE“ i „PRIHVATAM“. Uzeo je dokument sa simbolom koji mu je bio dobro poznat. Bio je to simbol pokreta otpora, Runderhammer(okrugli čekić), nalik nekakvom trokrakom krstu, ispod kojeg su se nalazile neke od parola i izjava njegovog brata Fideliosa:- “Snaga tvoje vere jednaka je količini bola koji možeš da podneseš”, “Planeta truli u smradu sadašnje ruševine kreacije, atrofije duhovnosti, maloumnih ideala i bezvrednosti dvonožnih tela, devastacije ljudskog života i beznadežnosti ljudskih tendencija”, “Svi dvonošci nisu isti jer većina je još uvek sačinjena od buba, crva, kokošaka, zveri, predatora i plena”, itd., bili su neki od poznatih pasusa preko kojih su preletele Andraševe oči, pre nego su se razjareno ali pomalo nesigurno zabole među poluspuštene kapke mirnih okica žene njegovog brata.

- Zašto mi ovo radiš? I kako mi je brat? Da li je živ?-

ZiroNA je ćutala, gurajući ka njemu onaj drugi dokument. Sedam godina pre ovog jutra, u isto vreme, na istom mestu i u istoj situaciji, prinuđen na donošenje brze odluke, naspram svoje žene, nalazio se njegov brat Fidelios koji je nakon odlučnog pritiska palcem na biometrijsku pločicu prvog dokumenta, za natpis “PRIHVATAM” i drugog za “ODRIČEM SE” bio sproveden u Distrikt, instituciju u kojoj su završavali disidenti, neutralni i svi koji nisu prihvatali sadržaj drugog dokumenta. Od zatočenika Distrikta bi retko ko opet bio viđen, a oni “oslobođeni” bili su takozvani ljudi-biljke, najtužniji oblici života na čitavoj osakaćenoj Planeti.

Punih sedam godina, od kada je Fidelios sproveden u Distrikt, ZiroNA je svakodnevno dolazila Andrašu, sa istim razlogom i u isto vreme, ali on je odbijao da “ODLUČI”, posipajući vinom oba dokumenta, urličući- Zašto mi ovo radiš? Kako mi je brat? Da li je živ?- isterujući potom ženu napolje, provodeći ostatak dana u pisanju i komponovanju, proživljavajući tako iznova i iznova, jedan isti dan.

Ovoga puta uzeo je drugi dokument sa simbolom raspuklog srca probijenog i obavijenog električnom bodljikavom žicom. Puritas Cordis, simbol THC-a, ispod kojeg je pročitao skraćenicu: INSOMNIA SS (Instalacija Neoliberalne Socijaldemokratske Organizacije Militarističko Neonacionalističkog Identiteta Anti-individualističkog – Softvera Sub-svesti).

- Sada hoćeš da pritiskom prsta instaliram u svoju lobanju ovaj konglomerat propalih ideologija pretvorenih u splačine istrošenih reči koje međusobno nemaju nikakve veze niti više išta znače? Da li ću instaliranjem ovog softvera u svoju podsvest biti režimski podoban? Da promenim ime? Da li ćete tada prestati da me poistovećujete sa Fideliosom? Hoću li moći da vidim svog brata i ne živim više jedan isti dan sa blokadom realizacije mojih zamisli sputanih onim što me okružuje?- gotovo da je zakukao Andraš.

- Svakako da hoćeš, ljubavi- odgovorila je ZiroNa! -Ako “PRIHVATIŠ”, pojaviće se sutra jedan čovek. Ako li “SE ODREKNEŠ”, doći će ti isti čovek. Kreni za njim kud ti bude rekao!- izgovorila je žena, i nakon Andraševog očajničkog pritiska palcem na biometrijsku pločicu, skupila papire, pokušala da ga poljubi što on nije dopustio, i ravnodušno napustila njegovu urušenu jazbinu.

Zbog osećaja da po ko zna koji put doživljava nervni slom, Andraš nije bio svestan da li je jutro ili noć, niti da li je prošao sat ili godina, kada se u njegovoj sobi pojavio čovek sa crnom vunenom kapom, u crnom kaputu. – Gospodine Andraš, ja sam Mister Troy- obratio se “crni čovek” izbezumljenom stvaraocu koji je (bar se tako njemu činilo)odavno zaboravio da li je Andraš, Fidelios ili neko treći!

- Znam. Optužen sam za sektaštvo jer religija je postala neophodna i moćna! Za mirnije nevernike postoje apoteke, i nema velike razlike u postignutom efektu, čak ni u samom simbolu osim što je krst malo drugačiji, zelen, jednokrak i na njemu nema raspelnika, osim fiktivno raspetih štovalaca modernog lečenja, takozvanih pacijenata pod eksperimentalnom i vašom naprednom terapijom!-izbezumljeno je prosiktao Andraš.

Mister Troy je napravio grimasu čoveka koji ne želi da razočara dete u svojim iluzijama o beskonačnim mogućnostima razvijene mašte, i odgovorio:

-Stara varijanta revolucije više nije moguća! Svi požari koje izazovete, ne mogu se razbuktati u planetarnim poplavama Kapitala kojim vi ne upravljate, a kojim njegovi posedovaoci uspešno podmeću požar gde god požele. I cela planeta je već u takvom plamenu, a vi niste sposobni da u sopstvenom prevaziđenom i nefunkcionalnom požaru budete i poplava koja bi gasila naš moćni plamen budućnosti čija je svrha da se sve humanističke ideje kao i njihove pristalice prvo povinuju nama a zatim izgore, kao i svi  koje smatramo viškom, ili da budu jedino što od njih u ovom sistemu može biti od koristi;Ljudi-Biljke! Pođite sada sa mnom!- završio je “čovek u crnom” i krenuo, sasvim siguran da Andraš, svom snagom i preostalom svešću, bez ikakvog izbora, posrće za njim, baulja i napokon pada izgubivši totalno i ono malo funkcionalne svesti.

Blaženo divan, sugestivan ženski glas, i snažne šake u kojima se već nalazilo Andraševo telo, ispunili su njegovu novoprobuđenu svest prosvetljujućom konfuzijom koja mu je prijala jer se osećao kao ponovo rođen, jer svi problemi i sve što ga je svakodnevno mučilo sada je bilo “iza”, kao u nekoj dalekoj prošlosti koja ga se više nije ticala.

-Ko ste vi?-upitao je ženu divnog glasa i čoveka čije snažne šake su ga i dalje stezale.

-ZiroNA- odgovorio je muškarac pokušavajući da ga podigne, - A ja sam Fidelios, ako vam to išta znači, no Mister Troy, pokušajte da hodate da vas ne bih dalje stezao i mrcvario, jer morate nastaviti svoj zadatak. Da vas podsetim, radi se o jednom važnom čoveku, zove se Andraš, i sutra ujutru morate otići kod njega. Nadam se da ste sada dovoljno svesni i budni, i da znate šta vam je dalje činiti...- brujali i odzvanjali su distorzirani glasovi u njegovoj lobanji, glasovi njegovog brata, njegove žene, žene njegovog brata i njegovi sopstveni koji su ga razarali pre nego mu je bodljikava žica sa strujnim naponom probila srce i obavila se oko njega. A onda je usledio dubok san…

Uobičajeno Sivo Jutro je svitalo kada je Mister Troy zakucao na vrata urušene kuće čoveka po imenu Andraš. Betovenova simfonija no7. se pojačala kada je žena blaženog izraza lica otvorila vrata. –Dobro jutro! Ja sam Mister Troy! A vi ste…vi ste ZiroNA!- uskliknuo je “čovek u crnom” ne uspevajući da sakrije flash-back.

- Naravno! A vi tražite Andraša, Mister Troy? Poranili ste jer još uvek nije ODLUČIO- izgovorila je žena pruživši ruku prema stolu za kojim je sedeo Fidelios koji je, ugledavši “čoveka u crnom” polio vinom papire po stolu i doživevši  sedmi nervni slom, sručio se na pod ispalivši sebi metak u glavu.

Igor Rajović

Komentari

Komentari