Foto: 
autor nepoznat

Ne pitaj me zašto plačem

Sinoć sam, opet, odšetala do bunara mog detinjstva. Uvek sam se bojala bunara. Ogledajući se u tek nazirućoj vodi obuzeo bi me neopisivi strah, ali i posebna radost kad bih sebe ugledala na tajanstvenoj, tamnoj površini. Eho neke izmišljene pesmice je bila posebna čarolija. E, taj bunar je jednog dana morao da se zakopa. Od tada su novi, još dublji, još neophodniji nicali u meni svakim činom odrastanja.

Gde je kraj sveta, pitala bih se razmišljajući o smrti. Koliko svetova postoji? Da li su ti ostali svetovi u nama ili smo mi u njima? Nemam odgovore na ta pitanja, ali sam, od kada znam za sebe, čeznula za njima, mislim, tim svetovima. Ne, ne odrasta duša, duša je već odrasla, ali sve što jesmo spolja raste, sazreva, daje plodove i na kraju umire. A, u nama? Bunari. Ti svetovi bola, mašte i nemirenja u meni nikako da umru.

Suze. Možda su suze granice između svetova. Kapi iskonske vode koji seku sunčeve zrake.

Ponekad bljesne misao razumevanja, ali, ne, rasprši se u bezbroj kapljica. U svakoj od njih po jedno sunašce.

“O, Visosti  Preuzvišena, Kraljice Čežnje, Strasti, Praštanja i Bola dokle ćete ovako? Koliko robova Ljubavi treba da bude zarobljeno dok Kralj Budiboggdekakoikada ne dođe do Vas i podari sebe? Koliko duga još treba da se ukrade ne bi li Vi, Vaša Preuzvišena Romantiko, stvarali, te, te nerazumljive, bezobrazne i smešne slike Ljubavi? A, čemu? Svi mudraci Vam lepo kažu da ste Vi, sama, oličenje Ljubavi i da je sve to za čim čeznete, u stvari, u Vama! Znam šta ćete da kažete, da volite život, ljude, sve, pa i tog što ga nema…ali, ne mogu više, umorna sam od Vašeg čekanja, traženja, ridanja, stvaranja, nadanja! Da, bar, mogu da dam otkaz…Molim Vas, odrastite kao i svi ostali! Gde ja zapadoh kod Vas!”

“Molim te Savesti, Svesti, šta si već? Ne kukaj, pusti me! Misliš da je meni lako? E, vidi one oblake tamo, bože dragi, čitava vojska, vidi konje, koplja, ah, kako su moćni, evo sada se menjaju, postaju jato  ptica, uuuuuu, sad su nešto, nešto, ne znam, čekaću da vidim koji će oblik da poprime! Kako je čarobno nebo i sa njima i bez njih!”

Suze mi zamagljuju pogled. Gomilaju se, ne padaju.

“Vaša Srcolika Preuzvišenosti…jeste li dobro?”Klimnuh glavom.“Mogu li nešto da Vas pitam?”

“Možeš sve, samo me nemoj pitati zašto plačem?” Suze se otkotrljaše na moje otvorene dlanove. Lepo sam osetila njihovu vrelinu i to mi izmami osmeh.

Komentari

Komentari