Foto: 
autor nepoznat

Nebeski svirač

Iznad svega, cenio je svoju slobodu, jer mu je pružala mogućnost da se stopi sa kosmosom i beskonaćnošću života koji je klijao u njegovoj duši. Njeno seme zalivao je zvucima koji su dolazili dok je gudalom prelazio peko žica viole. Bila je to magija kojom je vešto rukovao.

Živeo je neopterećen slabostima zbog kojih ljudi prodaju ili zarobe dušu, te postanu robovi ne znajući da loše dolazi iz dela bića koga se odreknu, ne iz spoljnjeg sveta koji se prostire nadaleko i naširoko.

“Ono si što udahneš i što dahom izbaciš”, govorio je, a njegov dah bio je upravo taj osećaj nesputanosti zbog koga je imao nebo i zemlju pod nogama, večiti osmeh i zrno nejasne, daleke čežnje u pogledu koji ljudi nisu mogli da odgonetnu. Tumačili su to zanesenošću, osobenjaštvom , ko zna čime još dok su išli cilju koji su odredili kao sve. A kad tražiš sve, ne dobiješ ništa, jer sve je neodređeno , konfuzno, stvoreno da bi nas zavaralo. Ko je još otkrio i spoznao sve? To traže duše kojima je život određen onim što se može prebrojati i onim što se može izraziti merama koje su smrtnici osmislili da bi izrazili vrednost nečega, uživajući , tek, kad sebi retko dozvole, u lepoti onoga što slobodan duh može da da.

Dok je mislima koje je vodio zvuk, zaranjao u morske dubine, sreo se sa pogledom koji je bio uprt u njegove pokrete. Dečak, očaran onim što svirač radi, nemo, poluotvorenih usta, gledao je kao da se pred njim odigrava nešto nestvarno. U dečakove oči, preslikao se deo njega. Znao je da je to momenat  koji je čekao!  Znao je da se ponovo rodio i da će živeti još dugo! Licem mu se razlila radost,  muzika  je postala življa, slaveći besmrtnost u koju je verovao.

“Život te, dečače, ne diže u oblake, ne ušuškava u njihovu mekoću… njega čine male stvari i veliki ratovi koje od tebe naprave ili junaka ili kukavicu.  Svet je u svojoj savršenosti stvoren po meri čoveka, ali ljudi je malo, kao što je malo onih, koji dozvole da ih san vodi. Zapamti, ne daj ono što je tvoje! Drugi ti to ne mogu uzeti, ali moraš se čuvati sebe”.

Mnogo godina kasnije, puna dvorana ljudi aplaudirala je mladom muzičaru koji je bio poznat kao nebeski svirač, jer se, kako su govorili, od njegove muzike otvara nebo, zato mu je pogled uprt  gore.  Poklonio se i napustio scenu. Aplauzi ga više nisu ispunjavali, nisu mu bili dovoljni. Shvatio je da je podlegao čarima lažnih pobeda, da je vodio beznačajne bitke na mestima koja se mogu nazvati poprištem površnosti. Koliko god ljudi voleli to što im  pruža, nedostajala je ona fina, tanka, nevidljiva nit koja se rađa kad se duše sjedine u veliku, zlatnu loptu koja napusti zemlju i vine se ka oblacima. Kad se rasprši, iz nje nastaje prava lepota. Upravo je shvatio da je uživao u malim i prizemnim stvarima stvarima, misleći da su velike, samo zato što su godile njegovoj taštini.

Osamljen, pogledao je u nebo i zasvirao na staroj, pohabanoj violi. To je bio način na koji je govorio svom učitelju, jer je znao da ga sluša.  Nikad nije bio ovako nesiguran, ruke su mu drhtale, a pogledi se sreli. Nije ga prekorevao, ali je očekivao odgovor na pitanje  zašto ne dozvoljava životu da traje, da se obnavlja? Zašto ga skrnavi zarad prolaznosti?

Pukla je žica. To je znak!

Do jutra je brisao prašinu sa svog sna koji ga prati od onog dana kad je upoznao čoveka kojim je bio očaran. Shvatio je, kukavicama bog ne daje krila. Njemu je dao, a on, umesto da leti, pokazivao ih je hodajući zemljom; slabila su, smanjivala se, umesto da jačaju i rastu.

Pre nego što ih je ponovo raširio i postao svestan dara, pogledao je u nebo i rekao: “Sad možeš da počivaš u miru”.

Komentari

Komentari