Foto: 
Wendelin Jacober

Nedostajanje

„Brate, da dođeš kod mene na Korziku, da vidiš šta je život! To je raj na zemlji, istinski, veruj mi!“ Pomalo je zaplitao jezikom i pogled mu je  šetao od poprsja već oznojene pevaljke do dugih nogu u vrtoglavim štiklama one umišljene Ane iz četvrtog dva, koja ga, ni sad kao ni pre trideset godina ,nije primećivala. Nisam ni planirao da dođem na ovu proslavu godišnjice mature, jer sam znao da ljudi koje želim da vidim neće doći, a one koji će doći viđam ionako svaki dan. Nisam želeo da budim ni svoje ni tuđe uspomene. Mladost je nepovratno prošla, bolje je što je tako i neka tako i ostane. Onda sam sreo Raleta ispred radnje lokalnog kamenoresca, došao je da poruči spomenik ocu i majci, seli smo na po pivo i nagovorio me sa dve reči da se pojavim večeras, u ovom zadimljenom i neklimatizovanom ,,restoranu,, u kojem smo i pre trideset godina lumpovali, tek maturirali. Doduše, muzika je tad bila izvanredna,"Sok od šljiva" bend je prašio po našoj listi i igralo se do kasno u noć, a posle se išlo kod Pere na burek,ali bili smo mladi i svega željni.

Sedeo sam prekoputa njega, flaše od piva i čaše vinjaka su polako osvajale sto, a Rale, moj drug iz klupe koji je uspeo u životu, nije prestajao da priča. Nismo se videli dvadeset punih godina, a za sve to vreme ja sam popravljao i prodavao zjale po rodnom kraju, vikende provodio s decom kad mi Slađana to dozvoli, išao na pecanje povremeno i šetao psa svakodnevno. Rale je, međutim, kad ga je prva žena, poznata beogradska advokatica, ostavila,otišao u Italiju da radi. Vozio je šleper par godina, za neke frajere iz Slovenije, pa ga kupio, jednog dana. Onda je kupio još dva i posao je krenuo. Slušao sam ga s polauveta, spavalo mi se i bilo mi je dosadno. Ona opet nije došla. Obećala je nekom drugaricama da će doći a nije i bio sam pomalo ljut i tužan, a pivo je imalo sve gori ukus. Rale  je ponavljao, po ko zna koji put, priču o svom poslovnom uspehu, o vili na Korzici i pokazivao u telefonu slike vitke, preplanule žene u kasnim tridesetim i sitne dečice oko njenih nogu...

„Moram da idem , druže...", rekao sam ustajući, "Anja ide sutra u Beograd da polaže prijemni na fakultetu, obećao sam  joj da ću ići s njom. Moram da se ispavam i odmorim za put.“ On je pogledao na sat i promrmljao: „Mogao bi da sačekaš još malo, možda se desi neko čudo...ponoć je!“ Nisam želeo nikakvo čudo. Znao sam da aludira na Zoranu, moju bivšu iz maturantskih dana, ali nisam ni sam bio siguran da li želim da je vidim posle toliko vremena. Pokupio sam upaljač sa stola i mahnuo ostalima.  Muzika je imala predah i upravo su počinjali novi blok. Prišao sam harmonikašu i zadenuo  par novčanica u pregrejan instrument. „Svirajte mi  "Prazna čaša na mom stolu"...ali sačekajte da izađem iz lokala.“, rekao sam, a on se nasmejao krajičkom usana.

Na stanici je bilo mnogo putnika, sve budući brucoši koji odlaze iz varoši, rešeni da promene svet. Anja se u poslednjem momentu predomislila - ipak će majka da ide s njom, ja sam suvišan. Stajao sam po strani sve dok nije stigao autobus, zagrlio dete i tutnuo joj u šaku nešto novca. Onda sam se okrenuo i pošao ka reci. Boleo me želudac od sinoćnjeg piva. I od nedostajanja. Nedostajanja svega, ponajviše života. I Zorane, naravno. Uz škripu kočnica, pored mene se zaustavio crni Audi, Rale je otvorio vrata i rekao „Upadaj!“  Na zadnjem sedištu je čučao ogroman crni rot i gledao me, ne baš prijateljski. Kožne presvlake sedišta bile su iskasapljene, verovatno njegovim očnjacima. „Brate, zašto si mu dozvolio da ti uništi nov auto, pogledaj šta je uradio!?“ Moj drug, uspešni poslovni čovek, vila na Korzici i jahta negde u sredozemlju, se gorko nasmejao i procedio kroz zube: „Zato što mi se jedino on obraduje kad dođem kući...ajmo na pivo!“

Komentari

Komentari