Foto: 
barbara

Nešto što nikada nije postojalo

 „...KRAJ...“ Konačno je završio, svoje životno delo, tako je verova, a kada se veruje u to onda je to zasigurno istina, makar njegova istina. Smireno, zapalio je cigaretu, duboko uzdahnuo, sa olakšanjem, bez posebne radosti, ali sa osećanjem da je veliki teret, taložen u duši, konačno ispario iz njega, iz svakog dela tela, napustio i ostavio ga konačno u miru.

Pritisnu dugme na računaru, zadajući zadatak da u duplikatu odštampa trista šezdeset i pet stranica, jer on neće da ostavi svoj testamentarni rukopis u  nekakvim disketama, već na papiru, onako kako treba i kako se mora. Dok je mašina radila, ne ustajući sa stolice, pokupi sveske koje su bile raskupusane, ižvrljane njegovim nečitkim rukopisom, baci ih u ogromnu crnu kesu koja je služila za smeće, zaveza kesu i odloži je kraj stolice, spremnu da sve, baš sve tragove, izruči u neki bilo koji ulični kontejner kada bude krenuo u šetnju.

Još je štampač poigravao, pod izbacivanjem reči, rečenica, delova, a on pogleda i uze kartu, kartu za prevoz. Avionska linija do…sutra u 18 časova, pogleda je i osmehnu se paradoksu. Da,  prvi put će leteti avionom, od kojeg je imao iskonski strah, valjda taj let i treba da simboliše, najbrži odlazak u samo jednom pravcu tamo negde...

Dok je palio cigaretu, skrivajući plamen od  vetra koji nije bio toliko jak, ali je neprijatno podsećao na jesen, pogleda dobro, peti kontejner, od početka ulice, sa desne strane, da zapamti, da nikada ne zaboravi detalj kada je veliku crnu kesu, odložio tu . Sada dalje u šetnju, još malo i na počinak i već će doći jutro, ako ne  bude baš spavao, još jednom će...

Bilo je blizu podne, pomalo nervozan, ne toliko od leta, jednostavno ne može  se biti smiren kada se... Iako je stotinu puta  zamislio  ovaj  trenutak i  čvrsto sebi obećao da  će biti  miran, opušten, naprosto  nije mogao. Juče nije bilo šta završeno, juče  je veliki trenutak, jer je završeno  nešto što nikada nije postojalo, sve to stalo je između dve siluete, na početku i na kraju, on je sve vreme bio između u  nečemu što nikada nije ni postojalo, baš kao ni...

U prvi mah poželeo je da napiše nekoliko kurtoaznih reči, ali ne, ne može da  sakrije gnev, koji je mislio da ga od juče nema, gnev izliven u  vidljivu čašu koju je oduvek video,pokuša da smisli nekoliko reči i za, ali šta, prosuti patetiku, za  nekim i  nečim što postoji samo u njegovoj misli, izliti slatko vino laskanja u čašu koju nikada nije video, a žudeo je da okusi ukus ničega. Najzad, prelomivši u  sebi, samo ispisa adrese i imena na oba koverta, trudeći se da na odlasku makar jednom čitko ostavi trag.

Taksista se već približavao aerodromu, on još jednom samo osvrnu se, da zapamti gde, tu iza magle koja je prekrivala grad, tu na početku je ubacio dva koverta, da ostane zapamćeno, iako on nijedan detalj ne zaboravlja.

„pozivaju se putnici...let za ...“ Razlivao se prijatan ženski glas koji je obaveštavao putnike da krenu ka izlazu. Nekoliko trenutaka kasnije, naziralo se neko telo koje se približava avionu, osvrnuo se, moglo se videti, pogledao je, tu iza njega, na pisti, stajao je kaput, možda se okrenuo da zapamti gde...

 

Komentari

Komentari