Obećaš ostrva i doneseš bare pune magle

Sve prave riječi počinju sa Jednom davno, a nisu bajke. Nikako! „Spojeni su s lišćem, vjetrom i mekim glasom, kao ona djevojka kojoj si obećao na stepeništu katedrale da ćeš kupiti jedno od Kornatskih ostrva.” Da se razumijemo, ne trebaju njoj neka ostrva. Gledao si sve te bedeme iza sebe, kao bjednik i ubogi skot. Ne umiješ da gledaš u prirodu, znaš da je ona stalna. Tako je isto sa ljudima. Kada znaš da će nešto biti tu, manje se brineš da možeš izgubiti. Govore da se ne bojiš mačeva koji lebde nad srcem života. Pokorili su naš grad! Ne znam kako da vratim bijeli trag pod stopalima? Probaću da vratim onu ružu, koja sada više nema onako raskošne listove, baš kao ni ti lice. Jedino što znam da se mogu ogledati u očima i boji, kao u bistrom potoku iz ugla  drevnih mudraca. Dok sam stisnula ruku, pomjerila jednim ramenom planinu, opet sam pokorila onaj isti grad. Čitao si u nekim knjigama bez korica kako mi uvijek radimo protiv sebe, nikad za sebe. Sve te petrolejske lampe sijaju u uglovima grada.

Misliš da nisi smrtnik, samo zato što si uspio da porušiš taj grad? Izvoli, bitno je da srušiš, zašto bi takva slika rasla u baštama i mirisu plavih jorgovana? Sada će snijeg. Bićemo na ledu! Ja ću se smrznuti, ti mi nećeš dati svoj kaput. Sjećam se da je bilo lijepo slušati o tome da ćeš sve te pahulje skupiti u jednu vreću i pokloniti ih meni. Kojom brzinom treba da to uradiš a da ne ostanu u vodi koja kasnije smrdi po bari i kiši?! Iz toga se rodi sva ona besmislica života u ulozi stradalnika.

Zima je moj jedini saveznik u smrzavanju emocija. Tada se stisnem, stavim kapu, šal i vunene rukavice i krijem promrzle ruke. Osjetim li prehladu, tražiću čaj i lagano se ušuškati u suton. Staviću na prozor čizmicu i čekati da mi neko donese čokolade koje ne smijem da jedem.  Negiraću svaki pokušaj stvarnosti. Staću pored prozora, baš onda kada zvijezde budu pravile svoj prvi performans na staru godinu. Biću pravi zasenjak svojih poema. Kupiću boce vina i omiljene makaronse. Neće biti strašno ako dozvoliš nekom putujućem strancu da te zagrli.  Velika srca vole, njima ljubav ne treba. Govorili su da možeš ustati u pola pet ujutro. Tad ćeš kupiti poklone, čokolade, štapiće od šećerne vune i voćkaste bombone. Sve to ćeš nositi.

Ako ipak dođeš pred ta vrata i bojiš se ući… Potraži stihove iščezle, one koji govore o ženi koja je ko zna gdje, majka nečije djece, neočešljana, zgađena na tebe i na ostrva, na sve druge stvari na svijetu, kako reče pjesnik.

Ivana Lakić