Foto: 
lucio zandosanti

Ono što ne znaš - ne znaš!

On je inače uvek neraspoložen. S razlogom, jer se bori sa malim primanjem, a posla sa strane ni za lek. Ne trpi da mu neko šeta po stanu, pa neka mu je i rođeni sin. Ženio se nekoliko puta, a ljubavnica preko sto. Samotnjak, przinica i uvek umoran. Izuzev kada mu proradi mašta zajedno sa Anom.

Pre nego što je pošao na put, ispričao joj je čudnu priču. Uostalom, sve njegove priče su bile čudne, ali Ani se ova učinila baš posebno čudna. Naime, u noći pred njegov polazak neko dvoje njegovih prijatelja, muž i žena, strašno se posvađalo, jer je muž od sedamdeset godina našao neku mlađu i to rekao ženi. Tako je nastala tarapana. To su mu noćas ispričali na telefon. Tu je već počela da škripi priča, jer Ana zna da on uveče isključuje kompjuter i telefon u isto vreme i dok se ujutru ili popodne ne probudi, ništa ne uključuje. Ali, hajde, možda je to bilo baš pred isključenje telefona, a onda reče, kako će dok on bude odsutan, u njegovom stanu biti ona. Valjda on, reče Ana, ne, ne, ona, jer ona je njegova stara prijateljica (on je inače imao preko 200 starih prijateljica), bla, bla, bla i biće samo dva dana tu, posle ide negde.

Pauza. Nešto tu nije bilo u redu, ali Ana je jedna dobra verujuća duša,a pri tom ga i voli... i proguta ni ono što pas s maslom ne bi pojeo. Dobar je čovek, ipak pored mnogih mana, sažaljiv je, hoće da pomogne... To je bilo u subotu i on sa nekim bračnim parom, naravno njegovim starim prijateljima, putuje i sa Anom se oprostio preko telefona nekih desetak minuta ispred dva popodne. Voli je, ljubi je i sve ostalo. Ona sve to njemu uzvrati iskreno. Ostade neki bezvazdušni prostor oko nje kada spusti slušalicu. Gluvoća. Praznina... Međutim, posla po kući je bilo na pretek, te joj popodne ipak brzo prođe.

Čim se probudi ujutru, trči na kompjuter da vidi kakvu joj je poruku poslao. Međutim, sada je nedelja, on je odsutan, u poseti je svakog meseca svojim starim drugovima i drugaricama sa studija. Ana se opusti i smireno opet zaspa.

Uz kafu, napisa nekoliko pisama na kompjuteru i posla ih. Pregleda poštu, pročita vesti i posle ručka, leže da odgleda neki film na TV lenjo se protežući po krevetu i tako opet čvrsto zaspa. Na pridveče se seti da je krajnje vreme da nazove svoju najbližu rođaku, sestru od strica, i uze bežični telefon, ode u sobu, zavali se u fotelju, diže noeu na tabure. Svi brojevi su bili memorisani u telefonu i ona potraži sestrin i pritisnu dugme. Nakon kratkog vremena, s druge strane se ču poznati glas: „Halo“. Muškio glas! Zet je umro, nema ni pola godine, a sestra živi sama, a i da je neko od sinova, oni su mladi, ovaj glas je glas starijeg muškarca i još poznat! „Halo“, ču se opet. Njegov! Veza se brzo prekinu i Ana pogleda telefonski broj koji je pritrisla. Njegov broj! Sledeći broj je bio sestrin. Na brzinu, nepažnjom, pritisla je prethodni broj.

Srce joj je pulsiralo i prenosilo damare kroz čitavo telo i udaralo jako. U ušima su odzvanjali tupi udarci. Rekao je da ne može da bude u svom tmurnom uvek neosunčanom prokletom gradu, da mora da ide, jer ako ne ode, možda se ubije. Znao je kako je Ana osetljiva na takve reči. Moram da idem, čuješ! Rekao je. Pa, naravno, Ana će, idi, mili, idi budi sa svojim društvom, razonodi se, provedi se, šetaj...

Laže! Otišao je pre dva dana i ostaće još dva-tri, ukupno četiri-pet dana. Pozva opet njegov telefonski broj. Niko se nije javio do kraja trećeg poziva. Baci telefon na sto. Laže! Sada joj je srce sišlo u želudac i udaralo kao u bubanj u poprečnoprugaste mišiće dijafragme. A to je ono što pravi nervozu celom telu. Uze opet telefon i začu se zauzeće, ponovo zauzeće, to znači da je kao što uvek radi noću ili kada ne želi da ga uznemkravaju, spustio otvorenu slušalicu.  Napisala mu je poruku i poslala u inboks. Da zna da nije otputovao, da je je u stanu i da ima žurku.

Ana je teško prebolela njegovo hiljadito neverstvo. Mnogo puta sam se pitala zašto je to dozvolila sebi, da pati i voli  onog ko nije zaslužio ni mrvu od toga, ko je zaslužio sav prezir zbog načina života koji je vodio puno, puno godina. Rekla mi je nešto što neću tako lako zaboraviti: „Morao je. On je to radio za novac. Trebalo je platiti struju, vodu, grejanje, hranu... a on je primao samo dvanaest hiljda, a trebalo mu je najmanje još toliko da plati račune...iz meseca u mesec.“ Nisam ništa odgovorila, jer nisam imala odgovor.

Samo se nadam da ga je zaista pebolela, jer ta veza koja i nije bila veza, nije imala budućnost. Virtuelna veza, tobožnja stvarnost... A Ana ima pravu budućnost. Ima dobra primanja, ima troje već odrasle dece i... muža, koga nikada nije telesno prevarila. A muž nju? Ma, kaže Ana, pusti to, neću valjda i se sekiram. Ono što ne znam, ne znam i tačka.

Komentari

Komentari