Foto: 
autor nepoznat

Osveta očaja

Proletale su godine za godinom. V. ih nije ni primećivao od sumornih dugih dana, koji su mu se činili kao večnost. Tek odskora počeo je da pažljivije posmatra svoje lice, kao dokaz vremena koje curi.

U ogledalu je video film koji je vraćao slike haotičnih dana, ludila, bolesti. Crne slike i rupe milele su trakom u ogledalu, i samo ih je on video.

Po rutini svakoga jutra dok je umivao lice, sa tim su lebdele dileme, šta učiniti u još jednom preslikanom danu. Demonski zvuci koje je slušao kako kricima teraju anđele koji su ga držali da još bude čovek, da ne potone u smradu divlje reke…

V. je već mahnito preispitivao sebe svakog časa, tražio svoje pogreške i bivao sve više uveren u krivicu bez oproštaja. Ubodi su ranjavali telo, strele otrova ubijale su srce, dušu, i svakoga jutra sve izobličenija slika bivala je od čoveka, postajao je nakaza koju samo on vidi. "Više ne može biti ovako, ovo poniženje ne sme se tolerisati", mislio je u sebi, pravdajući grozne misli, opravdavajući nečiste i nečasne želje… Mržnja, ta voda demona, gušila ga je da iskorakne, da sebi dodeli ulogu sudije, onog ko će deliti "pravdu"… V. je pucao. Njega nema u nečijim molitvama i on je sam, i zato…

Nema praštanja, to je laž…

V. je sedeo u znoju, drhteći, držao je cigaretu, čak je i ona bila preteška, teret koji ruke više nisu mogle nositi…

U daljini su se čuli pomešani zvuci sirena, čas policijske, čas hitne pomoći. Krici i jauci nadvijali su se nad plamenom eksplodiranog automobila… nove vesti su objavljivale atentat na…s uda… ništa se nije znalo u brbljanju spikera koji je bio uznemiren… pojavila se slika devojčice koja stoji kraj bolnice u suzama…

Neki Stavrogin je hodao, nestajao je u daljini… Možda i nije bio Stavrogin, ko zna…

Komentari

Komentari