Foto: 
autor nepoznat

Oz (drugi deo)

Trljajući crveno stopalo I potkolenicu sa još vidnom grimasom bola na licu, bolje se zagleda u počinioca. Niske grane koje su još malopre ljubile zemlju pod pritiskom Ozovog tela, sa pretrpljenom neznatnom štetom od tek šake trnja koje je ostalo, da zariveno u zemlju, odmori, neobično brzo se vratilo u prvobitan položaj. Čak se činilo da je grana koja je najoštećenija, najuspravnije stajala nakon pada. Oz pomisli kako je to potpuno u skladu sa pričama koje je čitao dok je živeo u Hramu. Dok te neko ili nešto, svom silinom ne pribije uz zemlju, nećeš znati da pogledaš u nebo. Grane koje su stajale horizontalno sa zemljom nisu imale nikakvu potrebu da se podižu. Nisu napadnute pa nisu morale ni da se brane. Egzistirale su na međi zemlje I oblaka ne osećajući teret ni jednog ni drugog. Samo vazduh koji je bio mek I lagan, obavijao im je tela, a od toga niko nikada nije poželeo da pobegne. Da su kojim slučajem bile pribijene uz zemlju I bile prisiljene da se blatnjave bore za vazduh, siguran je bio, vinule bi se daleko izvan ravni u kojoj su postojale.
Zaključivši da se divi povređenoj grani koja je sada već visoko stajala, gotovo uspravno, odluči da joj to svoje divljenje I iznese.
-Oprosti mi što sam nagazio na tebe, bodljikava grano. Nije bilo namerno. Impresivno je to što si nakon tog našeg nemilog susretas ti sada I lepša I viša. Divim se tvojoj moći da ustaneš. To ne ume svako.
Grana je ćutala, ali je neprimetno počela da opušta svoje ukrućeno stablo. Primetivši to, Oz je nastavio da priča potpuno zanemarujući činjenicu da ga je ta ista grana poprilično ogrebala I time na neki način vratila dug njegovoj nespretnosti.
-Na svom putu sretao sam razne plodove otpale sa visokog drveća koji su bespomoćno truleli na zemlji I nisu umeli da se vrate svom drvetu. Vidiš, to drveće nije previše marilo za njih. Znalo je da će izniknuti novi plodovi pa je puštalo da ovi nestanu u zemlji. Tužno je to. Kad te se odrekne tvoj sopstveni dom iz kog si potekao I zameni te novim izdancima.
-Nemaš ti pojma. - reče oholo ranjena grana I nastavi da gleda u sunce.
Oz je nekoliko minuta ćutao pokušavajući da dokuči šta je grana htela time da kaže. Na kraju, zašto nije rekla ostatak. Bilo mu je logično I da ga napadne nekim teškim rečima. Nije smatrao da nema pojma. Šta više, verovao je da bio pametniji od jedne bodljikave grane, makar. Iako mu je zasmetala granina oholost I ignorisanje očigledne njegove namere da joj se izvini, nije više rekao ništa. Otkinuo je jednu tanku stabljiku trave I stavio je u usta nezainteresovano posmatrajući okollinu. I dalje je mislio o grani. Probao je na trenutak da usmeri misli ka svojoj ličnoj organizaciji te je pogledao u sunce pokušavajući da odredi koliko je sati I koliko još tačno može da hoda pre nego se svetlo ne izgubi iza brda. I dalje je mislio o grani. Setio se učitelja koji je proveo dobar deo njegovog života učeći ga da kontroliše svoje misli, mislio je na njega I na vežbe koje je neumorno ponavljao iz dana u dan, mislio je na misli kojih se trebalo otarasiti, načine na koje se to radi, vežbe disanja koje je već refleksno ponavljao. I dalje je mislio o grani. Kada je napokon shvatio da neće prestati da misli o grani, usmerio je svoje misli još jače prema njoj. Nešto kao što je malopre ona uradila sa svojim telom. Jako zarivena u zemlju, najjače se odgurnula ka nebu. Počeo je intenzivno I namerno da misli o grani I o tome o čemu bi ona mogla da misli. Tako je uspeo da svoje misli naizgled I dalje prilepljene za granu zapravo usmeri ka mislima o tome šta grana misli. Počeo je da nagađe u sebi. To nagađanje odvelo ga je do razmišljanja o prirodi niskih bodljikavih grana. Nije imao previše parametara za upoređivanje I građenje neke teorije ali je makar uspeo da ne misli o njoj, tačnije o tome zašto je ona toliko namćorasta I uobražena. Napao je misao o grani mislima o njenim mislima. Zaključio je par interesantnih stvari koje će mu kasnije, nada se, biti od pomoći kada se bude sretao sa drugim granama njene vrste I  već se spremao da krene kad prekoran glas dopre do njegovog uva.
-Nije drvo odbacilo te jadne plodove zato što ih više ne želi ili zato što nisu vredni truda. Odbacilo ih je zato što je to njihov put. Kad se jednom stope sa zemljom, ponovo će kroz korenje, preko stabla, da se popnu na mesto precvetalog pupoljka. Tek to je zaokružen put jednog ploda. Ti si glup.
Kako je to bilo jednostavno. Nije se setio toga. Naravno da je to čitav put jednog ploda, naravno da je padanje deo puta I naravno da je spajanje sa zemljom samo korak do ponovnog rađanja. Činjenica da jedan deo puta ljudsko oko ne vidi, da se dešava van poimanja o celokupnosti bilo čijeg života, pa I jednog ploda, na trenutak je isčezla iz njegove svesti. Istina je, tako je jednostavno, pa opet, on je zaboravio tu istinu. Jedna druga činjenica zamutila mu je gledanje sveta oko sebe. Bio je uvređen ponašanjem jedne bodljikave grane. Osećaj uvređenosti ga je ograničio samo na deo sveta koje ljudsko oko može da vidi. Dok se borio sa tim osećejem I tražio način da ga poništi I izbriše, najpre izvinjenjem a onda I ignorisanjem, njegove misli obrađivale su samo informacije koje su bile površne I lake za obrađivanje. Tako je došao do priče o plodu. Pokušavajući da suzbije uvređenost jedne grane. Dozvolio je da njena uvređenost proizvede njegovu I da ga tako porazi spuštajući ga u svoju ravan. Kako neobičan slučaj. Ovo je prvi put da se dogodi to da ga nego pomeri iz sopstvene ose. Slutio je da nije I poslednji.
Oz nije želeo da se raspravlja sa granom. Zahvalio joj se na veoma važnoj lekciji I otišao. Grana se, nakon njegovog odlaska, ponovo našla u povijenom položaju u kome je I bila kada je Oz naleteo na nju.
Nastaviće se..........

Komentari

Komentari