Foto: 
autor nepoznat

Oz (prvi deo)

Odluka da krene je bila prilično nagla. Nagon otkinut od temelja univerzuma bio je dovoljno jak da jedno telo ne bi moglo ni da pomisli u najudaljenijem krajičku uma, da ga sputa. Oz nikada i nije pomislio da postoji drugi put. Samo je probao da ga odloži. Moć da odlučuje o trenutku u kome će zbaciti odore zemlje koja ga je rodila, delovala mu je u početku kao blagoslov. Dok je još bio mlad mislio je da će svojim prvim korakom uništiti neizvesnost početka koja mu je zapravo davala na važnosti čini se više nogo što je trebalo. Čekao je. Uživao je u čekanju. Odlaganje je samo pojačavalo vrednost onoga što će neminovno uslediti. Čitao je. Monasi koji su živeli na planini na kojoj se rodio i koji su ga čuvali, shvativši da je premalo knjiga u odnosu na prostor u njegovoj glavi, trudili su se da mu pribave koliko je bilo u njihovoj moći novih, nepročitanih knjiga. Uspevali su u tome izvesno vreme nadajući se da će se Oz jednog dana zasititi. Glad nije dolazila iz njegove glave već iz njegovog uma. A on je bio beskrajan.
Znao je da su granice veštačka tvorevina onih koji su pokušavali da zauzdaju univerzum. Znao je to odkad je znao za sebe. Nikada se nije pitao ni zašto je to tako, ni zašto je on to tako spontano znao. Nije verovao. Znao je.
Jednog je jutra jednostavno krenuo. Javio se samo prolaznicima koji su ga slučajno videli. Javio se kao da ide u šetnju, poželeo prijatan dan i prešao sa druge strane kapije hrama.
Koliko god da je snage i znanja u tim mladim grudima bilo, nije bio naivan. Znao je da put neće biti lak. Da će kamenje da grebe, vetar da probija kroz kožu a grane osušenog drveća da šamaraju. Bio je spreman. Nije bio spreman.
U početku je lako odolevao svim izazovima. Širok put koji se protezao od Hrama prema podnožju nudio je sasvim dovoljno mogućnosti da je mogao da vežba svoju sposobnost izbora. Na samom početku je bio pomalo iznenađen činjenicom da drveće govori. Osluškivao je međusobne razgovore i analizirao ih je potom jako dugo. Oz je umeo da sluša. Drveće je to osećalo te ga na samom početku puta nije previše zamaralo bespotrebnim pitanjima, već ga je puštalo da sluša. Tu i tamo bi se našla neka usamljena vrba koja bi jedva dočekala putnika dobronamernika kome bi njeno telo poslužilo kao oslonac, da mu se izjada na sve decenije koje su je činile tako tužnom. Pričala bi rečenicama bez tačke i zareza, a Oz bi slušao. Ako bi priča bila baš zanimljiva čak bi i seo u zagrljaj vrbe i iskoristio to čudno poverenje da se odmori i okrepi. Rado je savetovao. Naročito jako tužno drveće. Empatija je, takođe, bila nešto sa čim se rodio. Tačnije, sa čime se univerzum rodio sa njim. Nije se zadovoljstvo pomaganja dugo zadržalo u Ozovim prstima. Vremenom je težina tuge koju je upijao slušajući drveće koje govori postajala nepodnošljiva i on je počeo da širi prste kako bi makar nešto tog tereta palo između prstiju. Ali, to je bilo daleko nakon što je upoznao ohlađenu smolu kojom su ljudi oblagali zemlju. Dok je živeo na strmim padinama planine koja ga je stvorila i hranila, taj je teret nosio sa ponosom.
Bilo je na tom putu i jako nezgodnog rastinja i drugih živih bića koja su bila jedna od drugih nezamislivo različia, a opet dovoljno slična da opstaju na istom prostoru. Upoznavao ih je jednog po jednog. Knjige su mu zidove pretvorile u prozore, ali mu je živi dodir sa svim tim bićima dao ukus vazduha izvan prozora. Oduvek je imao sliku. Ukuse i mirise je tek trebalo da spozna. Radovao se toj spoznaji kao dete koje je pronašlo skrivenu igračku. Igračka jeste bila namenjena njemu, ali prerano upoznavanje sa njom imalo bi za posledicu potpuno pogrešnu sliku o svrhi te igračke. Oz sebe nije video kao nespretno dete. Njegovo telo to nije ni bilo. Ali um jeste.
Prvo što mu je ogrebalo maštu bilo je sitno grmasto rastinje prepuno trnja. Naišao je na njega sasvim slučajno kada je jednog popdneva zagledan u igru crno belih svraka visoko u krošnjama, zakoračio u jedan takav grm. Svom svojom težinom nagazio je na tanke linije niskih grana posute trnjem. Oz do tada nikada nije video grane na zemlji. Makar ne žive. Odskočio je malo dalje, a bol koja se kretala naizmenično prema butini pa opet nazad do stopala izmamila mu je neočekivani jauk. Nije bio čovek koji nije mogao da podnese bol. Bio je čovek koji nije umeo da podnese iznenađenja.
Nastaviće se...

Komentari

Komentari