Foto: 
autor nepoznat

Oz (sedmi deo)

-Ti nisi iz ovih krajeva. - izgovori Lea, više kao konstataciju, nego kao pitanje, dok je prinosila šoljicu kakaa stolu.
Oz nije želeo da se razgovor pretvori u njegovo izlaganje o mestu sa kog je došao iz prostog razloga što je bio suviše radoznao da sazna što više o njihovom načinu života. Osim radoznalosti bilo mu je jasno da će se lakše uklopiti u ovaj novi život u koji je krenuo ako bi znao više. Zato se prilično nespretno napravi da nije čuo Leu, te kao da već neko vreme razmišlja o svom pitanju pogleda u Vira.
-Ne zamerite mi na radoznalosti, potpuno sam uveren da ste dobri ljudi I vi I vaša žena, ali jako bih voleo da znam kako žive ljudi u ovim krajevima? Spreman sam na život u većim zajednicama, naročito ovim savremenim, samo se malo bojim da neću umeti. Vaša samostalnost me pomalo plaši. Ne bih rekao da su ljudi ovde zli, ali sam već sreo neke koji su se ponašali baš tako.
Trudio se Oz iz sve snage da ne deluje suviše čudno. Birao je reči da na preplaši ove dobre ljude otvarajući stranice sveta za koji oni nisu ni znali da postoji. Bio je ubeđen da oni tako malo znaju o njegovom, gotovo kao što je I on znao o njihovom svetu. Bio je prilično nesiguran u svoje reči iako to nikada do sada nije bio. Osećao se ranjivo, kao dete koje pokušava da govori, a nije sigurno u to da li to što izgovara uopšte nešto znači. Vir je ćutao. Pustio ga je da govori. Tek kada Oz zastade da popije gutljaj slatke vode koju mu je Lea dala, Vir ga pogleda značajno.
-Vidim da ne znaš puno o životu u gradu. Pretpostavljam da si iz nekog manjeg mesta. Prilično udaljenog od civilizacije. Primetio sam da se I televizoru čudiš, doduše probao si da sakriješ to. Nemaš razloga da se stidiš ničega. Lea I ja ćemo ti pomoći koliko god možemo da se uklopiš. Kada budeš želeo dalje, možeš poći. Do tada, naš dom je I tvoj.
Pogleda ga pomalo šeretski Vir, pa doda:
-Nisam, sinko, ni ja baš tako savremen, odavno sam otišao iz grada, nisam se baš dobro snašao među svim tim napravama I skalamerijama koje su ljudi izmislili da im budu od pomoći. Vidiš li ove ruke? - otvori širom ispucale šake - Sve što njima ne možeš da napraviš I ne treba ti, veruj mi na reč.
Lea je uvek bila opreznija od Vira, oseti u vazduhu nešto što im je ovaj neznanac doneo u kuću, a što nije ličilo ni na šta što je do sada osetila. Zbuni je taj osećaj, te odluči da da sebi još malo vremena pre nego se tako srdačno odluče da Ozu ponude dom. Makar I privremen. Viru je bilo potrebno muško društvo I to je jako dobro znala, ali je on u toj svojoj želji umeo da bude prilično brzoplet. Nije mislila da je Oz loš, naprotiv, ali je taj čudan miris čistog kiseonika pomeštan sa mirisom pokisle zemlje, koji se širio oko njega, prilično zbunjivao. Neće donositi zaključke na prečac, odluči.
-Ne zamaraj našeg gosta dušo, prevalio je veliki put, rekla bih, neka se odmori malo. Ionako nam na večeru dolazi Zola, pričaćemo kasnije još. Ona će ionako bolje da ga uputi od nas, običnih staraca. Uostalom, potrebna mi je pomoć oko čišćenja ribe, znaš da je zamolila da spremim riblju čorbu za večeru.
Dva čoveka spremna na večnost provedenu u razgovoru, pogledaše se pomirljivo I prilično nevoljno poslušaše Leu. Imala je nešto u glasu čemu se niko živ nije mogao suprotstaviti. Blagi ton jake odlučnosti I konačnosti u rečenicama niko joj nije mogao osporiti. Kao da je blagi povetarac pomerao planinu. Tako je zvučala. Oz iz pristojnosti, a Vir iz iskustva, bez reči su ustali sa stolice u nameri da njene reči sprovedu u delo.
-Hvala vam dobri ljudi, posle jako dugo vremena ću leći na krevet. Prijaće mi. Ne ustručavajte se da me probudite kada dođe vreme za večeru, može se desiti da se čvrsto uspavam.
Znao je Oz da se neće tako lako uspavati, ali je ipak želeo da ostavi utisak zahvalnog gosta. Nije bio iznenađen reakcijom Lee, osetio je njenu zabrinutost I zbunjenost, ipak nešto drugo je bio siguran da mu neće dati mira. Zola. Ko je to? Nije bilo teško zaključiti da im je ćerka, ali je samo pominjanje njenog imena probudilo neku čudnu vatru u Ozovim grudima, iako nije mogao ni da zamisli kakva bi to ženska jedinka novih ljudi bila. Osećaji nikada ne lažu, naučio je to jako rano. Tada je I prihvatio njihov uticaj na sopstvene odluke. Jedino tada nije nikada pogrešio.
Čekanje na poziv je trajao čitavu večnost. Večnost u kojoj je odgledao čitav svoj život kao na filmskoj traci. Negde je pročitao da ljudi vide svoj život kada umiru. Nije imalo logike. Ipak... Osećaji nemaju nijednu drugu logiku do sopstvene. I to je prilično rano naučio. Večnost se bližila kraju I on oseti sporo otvaranje vrata od sobe za odmor, po naletu svežeg vazduha. Bila je to Lea.
-Večera je na stolu. Izvoli.
Trudio se da ne izađe suviše brzo kako ne bi shvatili da je nestrpljivo, baš ovaj poziv, čekao. Zola je sedela u čelu stola. Krupne crne oči od njega napraviše prazan prostor u univerzumu. Nešto nalik na crnu rupu. Tako se osećao dok je prilazio. Slabi plamenovi vatre, koje je osetio na pomen njenog imena, sada preplaviše Oza. Nije to trajalo dugo. Taman toliko koliko mu je trebalo da sedne na stolicu. Dok je seo već je izgoreo. Ceo. Za stolom je sedeo neki potpuno drugi čovek. Nepoznat I samom Ozu.
Nastaviće se...

Komentari

Komentari