Foto: 
Xu-Gong

Pero

Blistavo prolećno jutro remetio je jedino tihi cvrkut vrabaca sa grane japanske jabuke koja se spuštala niz prozor i ulazija joj mirisom u spavaću sobu. Lako se kretala, lako je ustajala, stomačić joj nije predstavljao problem. Ni život koji je u njoj bujao nije mogao da se požali, imao je sve da raste i razvija se, imao je ljubav koju je usijavala iz očiju voljenog i hranila ga. Rastao je u miru i spokoju, plivao je nežnim, treperavim pokretima po okeanu polutame hranljive vasione u njenoj utrobi. Samo je proletela kroz kuhinju, uzela šolju mleka i sela u baštu, čekajući da se ukućani probude i sa njom podele prve zrake novog sunca.

Ustao je kao čovek posle mirnog sna. Neopterećen mislima, sanjivo je potražio rukama mirisno telo svoje druge polovine. Ona je već ustala, po običaju iskrala se kao mačka na omiljeno mesto u vrtu, pored rascvetale voćke i čekala ga sa spremim osmehom, onim osmehom koji je imala samo za njega. Na tren je pomislio kako je njegova sreća ogromna, kolika je sreća samo udahnuti isti vazduh koji ona udiše i daruje ga njihovom čedu, a on u njoj raste i sprema se za momenat kada će ga zajedno zasuti zlatom svojih čežnji. Sve su želje pretvorili u jednu. Zajedno su sanjali isti san o dolasku ploda njihovog duhovnog i telesnog jedinstva.

Deca su spavala, nesvesno su osećali mir koji ih okružuje u domu koji nema mnogo, a ima kosmos.

Telefon je zazvonio i trgao ga reskim zvukom. Dok je podizao slušalicu osvrnula se i uputila onaj osmeh koji je on uhvatio, ubacio ga u svoj i vratio joj ga svom žestinom svoje ljubavi.

„Dobro jutro, zovem iz bolničke poliklinike u vezi rezultata DNK analiza koje je vaša supruga radila pre dve nedelje. Gotovi su. Bilo bi dobro da zajedno dođete po njih. Kada možete? Odmah bi bilo najbolje. Zašto? Ne, ne možemo o tome preko telefona. Da, očekujemo vas.“

Spustio je slušalicu. Gledao ju je kako se oblači, kako joj oči trepere od ugušene strepnje, gledao je kako pakuje decu i ljubi ih pred odlazak u školu. Divio se njenoj hrabrosti, on je bio slab, ruke su mu drhtale dok je palio auto, glas mu je bio isprekidan nervoznim kašljem. Vozio je u tišini, kratka vožnja se otegla u beskonačan sled nervoze, znoja i očaja.

U grudima osećala je pritisak cele jedne armije demona koji su se igrali sa njenim osećanjima. Nekakva se oluja bližila, ona koja će otresti sve cetove sa njenog drveta i ugasiti sunce. Nikada je osećaj nije prevario, intuicija koju je gurkala u spokoj ljubavi, sada je vrištala, ali nemo, budila je čedo u njoj i terala ga da se snažno odupire u svojoj polutami. Ni jedna misao joj nije makla iz one tačke gde počinje slamajući strah od predstojećeg nevremena. Pogledala ga je i umrla opet. Skupila se u svoju ljusku, fiksirala pogled u pakao iz kog nikada neće izaći i zaćutala da više ne progovori.

Rajska vrata, ona na koja je jutros izašao is snova, zatvorila su se iza njegovih leđa i sa treskom objavila kraj jednog sna. Istina, nedokučivo bolna, nestvarno arogantna, gurnula mu je u ruke prazan kofer pun smrvljenih čežnji o čije oštre ivice je sada sekao srce. Poveo ju je prema vratima ispred kojih nije čekao niko. Uveo ju je u belu sobu gde ih je dočekala osoba bez duše u pogledu i njihovu ljubav pretvorila u banalnost: „Ovo je vaš rezultat. Fetus ima Daunov sindrom. Rezultate možete poneti sa sobom. Sa njima se javite vašem lekaru radi utvđivanja datuma za prekid trudnoće. To morate da uradite odmah. U dvadesetoj nedelji fetus je već veliki. Moraće da se izaziva porođaj. Eutanazija ploda vrši se in utero. Imate li neka pitanja? Da li imate još dece? Šanse za ovako nešto bile su minimalne, ali dešava se...“

Oluja se nije spustila, ona se obrušila svom silinom na lepotu i oduvala je prvim talasom. Izveo ju je iz ordinacije. Pridržao ju je dok je, nesigurnim koracima, silazila niz stepenice. Spustio ju je na klupu u paničnom strahu da će se stopoštati ako je ostavi na trenutak i ode po kola. Seo je pored nje i pogledao je u oči iz kojih je nestalo svetlo. Bledim šakama stiskala je stomak. Na krilo mu je sa vetrom sletelo belo pero.

Komentari

Komentari