Foto: 
Toussaint Ruggeri

Pesak i so

Tabani su joj goreli od vrelog peska. Odlučila je, još sanjiva, da ode do mora bosa. Kakva glupost. Nema sada nazad. Noge su je bolele, kao i leđa pri svakom ustajanju. Jebi ga, razmišljala je, na moru si posle toliko vremena, budi srećna, ignoriši bol! Da, na moru si, sad već stojeći u plićaku, tepajući sebi zaključi kako je to čarobna stvar za nju. Talasići su joj milovali stopala, pogledom je zahvatala horizont, bila je sama i srećna. Posle dvadeset godina, ej, posle dvadeset godina milo moje more. Bilo je kasno popodne, kupača skoro da nije bilo na obali, tek po neki u moru. Sunce je uranjalo u mračno- plavu površinu darivajući ga svojom umirućim, zlatastim zrakom baš kao bol smrtno ranjenu zver. Neminovan kraj, neminovna smrt. Neminovno će uroniti, pomisli žena, da i neminovno će biti noć i opet neminovno će se ono pojaviti sutradan, kako je već čovek naučio. Utabane staze življenja. A, ljudski život je kao ovaj pesak što ga more prstićima sebi privlači, šta god da utisneš ili nacrtaš na njemu more ga iz hira obriše, sebi ugrabi, preradi i stalno nas uči da nema zacrtane sigurnosti, samo ritam neminovnog…A šta da Sunce ne izroni sutradan? Šta bi bilo? Koliko su ljudi razmaženi stvorovi! Hoće da im sve bude sigurno i lepo i savršeno, a kada im jeste tako, onda traže nešto drugo, više. Možda i sa pravom, a možda i ne…ko to zna? Ko zna meru za sebe? Niko. Svako misli da baš on ima pravo na sreću, savršeni život bez bola i muke. Rekla bi ona takvima, kao stih iz jedne pesme, “gde to piše, da se upišem i ja?”

Stajala je sada u vodi do kolena. Voda je bila topla, a nežni vetar je već zvučao hladnjikavo. Dobro, još malo kupanja pa će otići u svoju sobu, pomisli ona i bešumno skoči u more. Zagrljaj toplog bića i njena neopisiva sreća kao da je u majčinom zagrljaju, to je onaj osećaj koji joj je dugo nedostajao. Dočekala je taj momenat , a da niko ne bi mogao da pretpostavi koliko joj je to, za nekog uobičajena stvar, zaista značilo. Ronila je, izranjala sa osmehom i punom šakom raznobojnih kamenčića, pravila figure u vodi kao profesionalna plivačica u lepom plivanju, pričala sa morem, pevala mu, jadala mu se, plakala i svakim pokretom mu davala do znanja da ga voli! More joj je uzvraćalo nežnošću i šapatom vrhunskog ljubavnika. Kada je odlučila da izađe sunce je već spavalo i mislila je da nema nikoga na obali. Uhvati se za glavu tek tada svesna da je skočila u vodu sa svojim omiljenim naočarima za sunce. E, eto ti sada, ti što drugima pričaš da se ne treba emotivno vezivati za stvari! Lažeš samu sebe, crkla bi sada što ih nemaš!

“Izvinite”, reče promukli glas nepoznatog muškarca”da nije ovo Vaše? Pronašao sam ih ovde u plićaku dok sam se šetao!”

“Ah, jeste, to su moje naočare!”, viknu žena zaljubljena u more. I u deliću sekunde shvati dok je gledala nepoznatog šta je to što joj je još nedostajalo svih ovih dugih godina. On.

Posle ljubaznih osmeha, spontanog upoznavanja sledile su zajedničke šetnje obalom. I sada je obuzme radost zbog prvog poljupca sa ukusom mora i soli.

Da, još nešto, ono kada sunce zalazi, ono ne nestaje , samo se preseli u naše srce…

Komentari

Komentari