Pisma iz zaliva (prvi deo)

Na rubu tišine, u kasni čas, šapuće plima. „Ne vjeruj“, šušte zvijezde. „Oslušni“, govori mi more. Krotka nisam, ali večeras ćutati znam. Ne sluti suton hladnoću noći. Ne vjeruje osvit u vrelinu dana, samotno, tek suštinski, pogledom prizivam daljinu.

Opet iste stope kujem, opet boli potpirujem žar.

Tišina je moje ime i moja narav. Povratak je dug i spor. Na kamenu kap rose gleda me očima koje su vidjele sve. Zna li tajnu istine i hoće li je reći?

Dugo ostajem zatočena vodom. Kroz mene samo vjetar prolazi, muti u meni prašinu uzdaha i buđenja, iz mene ne iznosi ništa, za sobom ne ostavlja trag.

Želim ostati na tački sa koje se moram pomjeriti. Lakše je biti, nego postojati. Ne želim umrijeti u prošlosti. Ovaj korak nazovimo tvojim, ovu žeđ nazovimo boljom, a ove oči nazovimo mojim imenom.

Tiha sam. Učim se strpljenju, potražiću smisao mudrosti na svim nemuštim jezicima. Tiha sam, a u meni vrišti hiljade žena.

U mimohodu usnulih želja i intelektualne apstinencije, neznajući za sebe, tišinom ispunjavam dan. Tišina liječi rane, tišina započinje ratove. Ja sam onaj koji može, a ne želi. Ja sam onaj koji ratuje sam.

Riječ štura, rečenica kratka, a misao duga. Sazrijeva godinama i teško pronalazi svoju formu. Misao moja tek iskra u tami.

Jutra rumena poput obraza djeteta, noći mračnije od bezdana.

Svitanjima moj duh razuzdano hrli ka horizontu pokušavajući da udahne topli zrak zore. Da li sakriti onu koja u memli špilja boravi, proričući nekom prošlost, nekom budućnost, a nekom samo remeti san?

Ustajali miris knjiga koji me je opojno pozivao na igru sada više asocira ustajalost močvare nego na bjesne talase mora znanja koje udara i lomi obale ljudske gluposti. Misao nedokučiva, list zelen i lepršav . Tišina kao nedodirljiva vrijednost.

Nemoj naći naslade. Ne daj. Ne nasluti. Ne naziri ništa.

Nedostaje mi savijet iz daleke Polinjezije, tamo, neki čovjek sa očima tamnim poput ugarka, sličnim zrnu pirinča, ima riječ za mene.

U svojoj gruboj, crnoj ruci drži poseban cvijet, pod njegovim prozorom  prostire se bambusov gaj u kom voli voditi ljubav sa svojom trećom ženom. Sanjala sam ga. Tetovaža se prostorala preko cjelih leđa, golema stijena, na njoj ležaše tri divlje pume, nad jednom uzdizao se onaj isti bambusov gaj, nad ostalima crveni cvjetovi hibiskusa.

U oblike i veličine riba koje je lovio gledala sa jednakom nevjericom sa kojom sam slušala njegove riječi, na javi. Vjerovala sam da on umije čitati ljudske duše. Poznavao je sile prirode, borio se sa tropskim olujama i talasima koji su prevazilazili visinu kuća, naslijednik porodičnog ostrva.

Vjerovala sam mu, a on je govorio da slijedim svoje srce, da idem gdje me ljubav vodi i

da neću pogriješiti. Tako sam stigla na veliko raskršće. Početak kraja.

Sinoć sam ponovo pogledala pod krevet pred spavanje. Šta spava u sjenci počinka?

Nedostaje mi vremena za pisanje. Moje misli rojevi pčela, tumaraju moždanim vijugama, zatočena u stvarnosti teško nalazim načina da ih vratim u košnicu azbučnog slijeda.

Pitanje pod krevetom. Poneki kostur prošle ljubavi, sjeni minulih dana, oštrice novih početaka, vizije budućih svitanja. Roman toka svijesti? Novela o nesmotrenosti? Očima me gleda poput zapaljene cigarete u mraku ili je to samo prelamanje svjetla u sumrak?

Spava li to moja savjest pod krevetom? Ne bi li trebala biti budna ili je potpuno mirna, uljuljkana sanjarenjem o nedozvoljenom?

Zorom ću izaći da pozdravim svitanje, dodirnem vrhove trava, umijem se rosom. Odagnati teške snove, razbistriti um, olakšatitežinu u duši, donijeti mir i utjehu.

Dlanovi će moji svijetlo nositi, mislila sam. Pitam se: „Šta je to svijetlo, šta su to ruke? „

Priđi, pruži ruku, osjeti toplinu mog dlana, odiše nestabilnošću, a tebi dajem samo nesigurnu sebe.

Da li sam ti potrebna ovakva? Da li je moguće zaustaviti vagu koja uporno podiže i spušta naizmjenično svoje tasove ili ćeš u skladu uspona i padova pronaći ritam koji će za tebe imati smisla?

Sazrijevam li? Čini mi se da trunem.

Sve što je mlado ima slatkast ukus, a moje su riječi prezrele i opore.