Foto: 
mlakarmarko

Polovina celog

Zaljubila sam se u tebe još kao malena devojčica. Svako ogrebano koleno lečio si svojim dahom, dok je mama ispirala alkoholom. I manje je bolelo. Šaputao si mi na uvo nežne reči od kojih bih zaboravljala na bol. Smešila bih se kasnije, nastavljajući igru, a ti si i bez glasa znao koliko sam ti bila zahvalna na dahu: što smanjivao je bol ogrebotine.  Svako "laku noć", tebi je bilo "dobar dan", jer sanjala sam te ušuškana u jorgane i nisam se bojala baba roge u ormaru dok god sam te za ruku držala žmureći.  I kasnije, sa drugaricama, maštala sam samo tebe, svečano ti opisivala crte lica i zvuk koraka dok dolaziš, uvek dok dolaziš. Volela sam taj stakleni sjaj u njihovim očima dok su me zanešene slušale, najviše zato što bi sa prvom dramskom pauzom u govoru taj sjaj postajao zavidan i nepoverljiv a sa nastavkom price, ponovo onako ženski ustreptao, kako samo devojčice željne da budu žene, znaju da gledaju. Menes i činio posebnim i ako si bio daleko, zbog tebe sam rasla u ponosnu i samosvesnu ženu. A postajala sam nestrpljiva, tražeći te u očima prolaznika, nekad i ptica, osećajući da si blizu, trčala sam u zagrljaje, sve se nadajući da će naredni biti baš tvoj. Onaj jedan jedini u kome ću se i roditi i umreti.  Onaj u kome ću istovremeno biti i žena i devojčica. Onaj kojim se dohvata večnost.

Kada sam potrošila pogrešne zagrljaje počela sam te ljubiti. U svakoj usni, koja je ličila na tvoju, tražila sam da utolim žeđ, probala i probala, čekala i ćutala. Stiskala i cedila, kamenje, žedna, već brzopleta od nestrpljenja da te nađem, vikala i trčala dalje. Svi su bili slični i nijedan isti. Ponekad bih se ponadala da je čekanju kraj, pa bih se prepuštala življenju naših odavno sanjanih snova i očekivala zvezde da sa nama u postelju se zavuku. Budili bi me onda začuđeni pogledi, zbunjene rečenice i molbe za oproštaj, onih što su tako želeli ali nisu mogli biti Ti. Razočarani, i oni i ja, vukli smo se dalje kroz pustinje duša tražeći i dalje tu jednu kap vode, da nas oživi.  

Ne znam tačno kada je prošlo već pola života, i kada sam ušla u toliko uloga koje sada živim, i dalje tražeći, tebe, što si trebao biti i početak i kraj. I dalje su mi svi krovovi usputne stanice, a sve cipele prevozna sredstva do tebe, što si trebao biti i bolest i lek, istovremeno. Više ne trčim. Primirila sam korak, sve više gradeći ponos i dostojanstvo poraženog ratnika. Hodam sve snažnije, sve bučnije, da te probudim ako si slučajno negde zaspao, da se ne mimoiđemo. Čekam. I dalje ludo zaljubljena samo u tebe. Samo manje vremena imam, zanese me predstava koju igram pa na trenutke zaboravim da te se setim. Naiđu brzaci, pa svom se snagom za vesla uhvatim, da ne potonem u sopstvenim suzama, pa nekad i danima ne nađem tišinu u kojoj me čekaš. Pa kad oluje prođu a ja ti satima prepričavam sve što se moglo i što se nije moglo sa mnom desiti. A ti me miluješ i svojim dahom i dalje ublažavaš bol.

Prihvatila sam ovo pozorište, iz dosade, a postajem sve bolja i bolja sa svakom novom ulogom koju svečano kao orden primam, sve očekujući da ćeš iza nekog ugla izviriti. Razmišljam u čemu bih mogla biti obučena kada me sa pozornice za ruku uhvatiš i tu pred svim gledaocima odvedeš u nepoznatom pravcu. Da li da zastanem, onako dramski, ili da odšetam lagano, sa tobom ruku pod ruku, pokazujući da se ne bojim nikoga. Da me niko ionako ne bi mogao zaustaviti pa da nemam razloga trčati. Da se sa svakim korakom nasmejem i publici, i kolegama glumcima, koji su u tebe sumnjali. Ili da jednostavno u jednom dahu preskočim čitavo pozorište, i na krilima sopstvenih ubeđenja, odletim, ne mareći ni za koga. Razmišljam, kako će to izgledati.

Osvrnem se često i ulicom dok hodam, zagledam u neki prozor, u neki izlog, pa navučem smešak i odem u novi kadar. Nisam prestala da verujem u tebe. Samo te tajnovitije tražim. Detaljnije zagledam u lica i ruke prolaznika. Pažljivije slušam ljude dok govore, oko me možda i prevari, glas možda neće. Naučila sam da se više oslanjam na osećaje a manje na materijalne znakove. Možda te rukom i ne mogu pronaći, možda te srcem moram zvati. Tako ćeš me možda lakše čuti.

Nisam se umorila, čuvam još ovo neprodano duše, kada se konačno sretnemo, ostavila sam je sasvim dovoljno da njome kupimo večnost.

Komentari

Komentari