Foto: 
皓平 陳

Poslednja umire nada

Sedeo je umoran i iznemogao. Znao je, dolazi ona po njega, to je sigurno, jednostavno je imao taj osećaj. I neka. Naživeo se, ne može više ni da traži razlog za radost i lepotu kao nekada. Zaista, čemu služi starost? Život je kao krava koja da mleko, ritne se i prospe ga. Trebalo je do sada da je spoznao, u ovim godinama, šta jeste smisao ljudskog života, ali nije. Osećao se zbunjenije od malog dečaka koji se prvi put zaljubio. Počeo je da se priseća svih onih situcija kada je bio srećan i ispunjen. Prva ljubav, druga, treća… Zaljubljenost, strast, brak. Prva igračka, majčin osmeh, očeve ruke, rođenje prvog deteta, rođenje drugog deteta, letovanja, zimovanja…i Nada? Neko bi je nazvao ljubavnicom,ali, on ne!

Nada je bila izvor. Pohlepno je pio sa njenih grudi, krepio se, spavao, oporavljao, umirao na njima…njegova Nada…uzdahnu starac! A, tako je bio grub prema toj divoti od žene. Bio bahat kako može samo muškarac koji se, zapravo, tako zaljubi u ženu, da ga ta ljubav boli. I šta sada sa tim ima veze njegov brak, njegova žena, deca, sve ono što je stvarao? Nikakve veze, to su bila dva odvojena sveta bez kojih nije mogao i ni jedan nije hteo niti smeo da odbaci zarad drugog. Da li to mora tako? Jednog ubiti da bi drugi živeo, da li je morao ženi da objašnjava i prizna Nadu ili da ode Nadi i ostavi porodicu? Ne, ni jedno ni drugo nije bilo rešenje. A voleo ih je, svaku na svoj način i nikako nije video ništa pogrešno u tome. Osim…te patnje koja je curila svima iz očiju.

Lenjo je pogledao kroz prozor Doma za stara lica. Prolazile su nasmejane devojke, poneki automobil, čistač ulice koji je rukavom brisao znoj sa čela. I sve je kako mora biti, pomisli starac. Nadam se da ću odgovor dobiti kada umrem. Da li je sve ovo što ja jesam imalo smisla, samim tim što sam postojao, voleo, radio ili je to samo slučajna kombinacija božje kreacije? Bože, jesmo li slučajnost?

Zatvorio je oči. Iz letargične njanjavosti probudi ga gromki glas upravnice Doma.

“Gospodine Dimitrije, evo naše nove sestre koja će brinuti o Vama!” Starac odmeri devojku od glave do pete. Bože, kako je mladost lepa! Predivno lice sa bademastim očima, blagi osmejak koji je govorio o njenoj dobroti i to poprsje, pre svega , izmami mu osmeh dobrodošlice.

“Hahaha, vidim da Vam se dopada naša sestra!”reče vragolasto upravnica okrenu se i ode ostavivši pomalo zbunjenu devojku.

Ona mu pruži ruku i nežno reče:"Gospodine Dimitrije, drago mi je! Ja sam Nada!”

Smejući se na glas, još više zbunjujući devojku, Dimitrije pomisli, spontano obraćajući se Bogu, da mu i ne treba neko objašnjenje u vezi onog smisla, nego, ako može malo da odloži dolazak smrti… Poslednja umire nada, na tu misao se od smeha zakašlja. 

Komentari

Komentari