Povjetarac s mora

Danas ću pisati o svemu onome što me grijalo, kao Sunce, što je hranilo dušu svojim prozirnim omotačom vremena. Vjeruješ li da neke ljubavi, sreće i radosti ostaju vječne? Da, možda u tvom sjećanju. Ti ćeš biti taj koji će se svakog jutra buditi, gledati u plafon, posmatrati sve one zidove šarenih boja, očekivati da će baš  u tom trenutku zvuk zvona donijeti čaroliju baš na tvoja vrata. Kad ustaneš, staneš nogama na hladan pod, dok ti prija ona ista hladnoća pod nogama, baš kao i tamo negdje s druge strane mjeseca. Okreneš li se  mamiće te nešto nježno i lijepo nazad. Kreneš da otvoriš, na tvojim vratima ne stoji niko, čak ni odbjegli poštar skitnica nije donio poštu.  Žene s otoka donose na vrata topla peciva, krofne i  maslinke. Vidiš kako prolaze, dok se sunce poput napornog djeteta takmiči sa novim avanturama dana koji slijedi. Izgleda da ima svoju igru, mora da nadmaši jučerašnji dan. To mu dobro ide, pravi je majstor. Izgleda da ribari nisu dobili jutrašnje novine, pa ne žele da čuju šta će se desiti. Kao da ih ne zanima šta se dešava. Šta će ih zanimati, svakog dana stranice prepune svega. Kažu da vjeruju samo nebu, gledaju naveče koliko ima zvijezda i tako saznaju da li će biti vedrog dana i dobre lovine. Ispred vrata nema nikog. Izgleda da samo stranci šetaju dužinom pješčanih linija i prate plavo, plavlje , duboko i dublje. Mogu započeti sve ispočetka, znam. Neću se sjećati svih onih riječi, kažu da te riječi umiju biti slađe od meda i saća. Šta biva kad čovjek ostane bez njih, da ih zaboravi kad dopusti sebi da prihvati sve kao varku trenutka?! Čini se da je sve u našim životima prolazno. Pitam se koliko se dugo čovjek može pretvarati, koliko dugo se može praviti da ima pravo da iskoristi nečiji osmijeh, dušu i energiju koju je čuvao danima iza sebe? Još uvijek kao da se čuje zvuk ljetnjih zrikavaca i miris lavande u zraku. Nema veze što je jutro, opet ih čujem. Čuju se riječi, one silne nagomilane kao u nekim velikim oazama postojanja. „Molim te, požuri", govorio je užurbano stari čuvar plaže.

Dok sam se kretala nazad, čula sam zvuk vode kako lagano prolazi kroz sitni pjesak. Ona ga je pokorila, jer ga povlačili polako, ali sigurno, sve dok ne krenu oni uporni valovi. Čekam te valove, svako veče pokušavam da ih pronađem. Dok sjedim na obali mora posmatram sve što vazduh nosi u sebi. Pitam se, da li će ikada osjetiti onu istinsku ljubav, radost, treptaj života i osjećaj privrženosti prema meni?! Hoću li ja moći iznijeti toliku ljubav na dlanu svoje ruke, iako znam da je dlan suviše mali da ponese sve ono što čovjek želi. Rekao bi neko da smo suviše sentimentalni, da vučemo okove između dva različita beznađa. „Najlakše ti je otići“, govorila je to matora Luce ispred svoje kuće. Nekad moraš ostati, zagrliti sve nestvarne stvari i pod svaku cijenu ih načiniti stvarnima. Ako ih ostaviš sad, nikad ih više nećeš imati. Šta vrijedi jednom sanjaru ako napusti ono što mu je bilo potrebnije od hrane?! „Ne znam ko te učinio takvom, ali strašne „sorte“ su se tu spojile". Rekla je to Lucija, kao da je riječ o nekom opojnom crvenom blagodatu. Ono što sam znala jeste da nije Bog zna šta ostalo u toj kući. Ostali su neki nježni dani, oni koje ne mogu zaboraviti, ali mi je još gore nositi se s njima. Danas ću zaista da odem, Možda na tren zaboravim sve te pješčane bedeme. U meni tinja aluzija. Bore se sada vječiti ratovi između dva svijeta, dva različita pogleda na život, kao boem skitnica i srećan čovjek tužnih očiju. Žurnim korakom sam krenula dalje.  Odjednom, ispred mene se pojavila velika varka, ono što me učinilo drugačijom. Sada sam bila sigurna da ću otići, da neću ostati uplašena u jatima nekih tuđih riba. Posmatram crte lica, riječi koje se poput mora nagomilavaju. Želim! Znam! Osjećam! Previše toga je bilo, nema ništa loše zatvoriti oči, bez stida, izdaje i hodati kao vojnik. Stvarno je vrijeme, vidiš. Nebo je bježalo ispred mojih očiju , nikog nije bilo da me vidi s druge strane. Nasmijem se, pružim ruku i krenem. Odjednom u toj tuđoj ruci osjetim hrabrost i strah. Dođem na mjesto gdje sviraju baš onu muziku koju sam istinski voljela, zagrlim prvu osobu ispred mene. Prebolim, kao i svi! Sve to s osmijehom lutalice, dok krišom grizem donju usnu i stiskam šake. Između dva ambisa uvijek biram onaj gori. Osjećam teret, bol u grudima, pritisak pred očima suznim od želja. Od prvog trena, znam da neću imati priliku da zagrlim ništa bolje, da se zagledam u ljepšu i bolju planinu. Kamen kažu ostaje kamen. Ne mogu da zagrlim nekoga i da u isto vrijeme budem kamen. Mislim da nije u redu, ne prema ljudima, već prema samom sebi.  Pitali su me, kako primjetiš da neko nije običan?  Zagrlim  i volim! Danas ću zatvoriti oči, mogu potisnuti emociju, ali ne mogu “obrisati” dušu.  Moja priča nije ništa drugačija od ostalih. Ako si sentimentalan, redovno ti se desi da sretneš ljude koji to nisu.  Možda ovo nije najsentimentalnija priča koju znaš, možda i nismo više u istoj priči.  Sve što je lijepo osuđeno je da bude i daleko.

Noge su u mi polako utrnule, osjetim da više ne mogu hodati. Čini se da me sve to mnogo umorilo.Opet sam pala pod tuđu vlast. Osjećam kapljice znoja kako se roje po mojim obrazima. Sve više ih je. Osjećam da ću morati reći zbogom. Sada je možda pravi trenutak za to. Izgleda da ću samo tako moći pronaći sve one tragove na košulji boje meda. Ustajem polako, okrećem se unazad. Iza mene nije bilo ničega više, osim povjetarca s mora.  

Ivana Lakić