Foto: 
autor nepoznat

Povratak (treći deo)

Vraćajući se iz sela gde je bio kod gazde, sklapajući posao, Petar je, vozeći svoja kola, primetio jednu stariju ženu koja je išla peške. Zaustavio je auto, spustio prozor i pozvao je:

-Dobar dan, majko! Idete li daleko?

-Tu, sine...par kilometara dalje mi je selo.- odgovori ona.

-Hoćete da vas povezem? I ja idem tu do Milića sela

-E,pa to je susedno selo do mojeg. Ako ti nije teško, može. - reče žena i uđe u kola

-Gde vozim majko?

-U Gorobilje. Tu živim. A, ti…jel tu imaš rodbine, ili..?

-Ne,majko. Rođen sam u Americi. Moj otac i majka su odavde. Tata iz Milića, majka iz Arilja. Ja sam rešio da dođem ovamo da živim i da stvorim sebi porodicu.

Žena ga je gledala, ne verujući svojim ušima šta čuje:

-Au,sine! Da mi je ovo neko pričao ne bih verovala. Sva omladina beži u velike gradove i u inostranstvo, a ti kontra. Šta te nateralo na to?

-Dojadio mi je onaj život tamo. Sve je u betonu, staklu…čovek ne može da se nadiše vazduha. Nema tamo radosti življenja, niko se ne smeje od srca…sve u svemu shvatio sam da sam zavoleo ovaj život ovde, dolazeći skoro svake godine poslednjih godina. Prošle godine mi je baba umla, deda pre par godina I rešio sam da se vratim. Otac je hteo da nasledim njega na čelu jedne kompanije koju je stvorio i nije mu baš bilo svejedno kada je čuo moju želju. Majci isto nije bilo svejedno, ali uspeo sam da ih ubedim. Napravio sam kućice za seoski turizam, kupio ovaca i koza, napravio malu mlekaru koja će da se širi...volim da radim, imam i prijatelje koji mi pomažu, tako da sve ide dobro.

-Sine. Mlad si, a toliko već poslova si sebi natovario. Blago majci koja te ima, a i žene će te voleti. -reče žena -Usput, ja sam Radmila, a evo i stižemo polako…svratićeš na kafu, nemoj da me odbiješ! Evo tu ovim puteljkom…ono je moja kuća.

Petar je ušao u veliko dvorište i parkirao auto kod kapije. Dok je izlazio iz kola, posmatrao je lepo uređen travnjak,a pre kuće su bila stabala drveća. Ispod jedne krošnje jabuke, bio je drveni sto sa klupama i žena mu reče da sedne. Iz kuće je izašla devojka, dugaške crne kose, vezane u konjski rep.

-Majko, stigla si! Dobar dan! Ja sam Biljana…ćerka Radmilina.

-Ja sam Petar! Pozvao sam vašu majku da je povezem…idem u istom pravcu, a vidim ona ide peške, pa mi bilo žao.

-Sad ću ja kafu da stavim. Hvala vam puno! I ovako je nešto muči kuk u zadnje vreme.

-Neka kćeri, ja ću. Sedi ti sa čovekom.

-Gde živite?

-Pričao sam vašoj majci…

-Molim vas nemojte mi govoriti „vi“. Skoro smo vršnjaci.

-Izvini. U Milićima sam. Imam one kuće za turiste, mlekaru, ovce, koze… Inače, došao sam iz Amerike.Moji su poreklom iz ovih krajeva.

-Pa šta vas natera da dođete ovde? Dosta njih je otišlo i moja dva brata su. Jedan je u Beogradu, drugi je u Austriji. Ja moram da brinem o majci, otac je umro pre tri godine. Ne mogu da je ostavim samu.

-Eto, jednostavno volim ovaj život ovde. Velegradi u Americi nisu za mene…ponekada imam osećaj kao da onaj beton isisava snagu iz mene…ovde dišem punim plućima. Radmila je donela kafu i pridružila im se u razgovoru koji je potrajao više od sat vremena. Petru je zazvonio telefon, pozvao ga je jedan od radnika i on je morao da krene.

-Izvinjavam se. Moram da idem. Doći ću za koji dan da vas povedem da vidite ono šta sam napravio, a mogli bi i tebi, Biljana, da damo neki posao.

-Dođite, kad god poželite. Doviđenja!- rekoše Radmila i Biljana

-Doviđenja!

Komentari

Komentari