Foto: 
autor nepoznat

Priča

Srele se sasvim slučajno dve priče u istoj knjizi. Ženska priča je bila ljuta, puna gorčine i neke nestvarne ironije živata, ali su joj stopala mirisala na divlju trešnju. Muška priča je bila okovana predrasudama i tek po neki pramen kose kada bi se stranice baš brzo listale dohvatao bi svet izvan njenih zidova.

Ona je često plakala, sva bi se slova slivala niz pohabane stranice dok ne bi došla do dna. Tek onda bi prestajala da plače, jer se više i nije moglo u svom tom metežu pročitati ništa, pa bi zaboravljajući tako na svoju tužnu priču ona i gubila razlog za tolike suze. Slova bi se vraćala na svoje mesto, polako se ređajući kao što ih pisac beše poređao i tek nekoliko trenutaka je bilo dovoljno da se suze ponovo u bujicama rastrče po stranama. Proces se ponavljao stalno i bez realnog izgleda da ikada prestane. U kratkim trenucima kada bi se slova izmešala i krenula tako u grupama da se spuštaju do dna korica, ona i nije bila tako tužna i nesrećna. Zaboravljajući na svoju sudbinu, činilo se čak, da se i smejala. Te kratke intervale popunjavalo je sećenje na njeno stvaranje i vreme kada još nije znala kako će konačno izgledati, a njen stvaraoc-pisac bio je tako nežan i pažljiv prema svakoj njenoj reči. Pazio je na svaki deo njenog tela i često bi se vraćao da popravi ili doda ako bi pomislio da može i bolje da izgleda. Videla je da mu je jako stalo do nje i uživala je u toj pažnji. To su bili najsrećniji dani njenog postojanja. Kako je vreme odmicalo nizali su se ožiljci. Najpre samo na po nekom slovu, a zatim i na čitavim rečenicama. Po njoj se jasno dalo zaključiti koliko pisac pati. Trudio se, nije da nije, da do kraja makar nekako dođe do srećnog kraja, međutim, njegova bol bila je jača od razuma i on je, bez pardona, tu istu svoju bol, cedio na papir iz dana u dan sve više je predajući njoj. Završio je ranom zorom jedne hladne i kišovite noći dok je umoran i gladan jeo divlje trešnje u nedostatku konkretnije hrane. Par kapi kiselog trešnjinog soka obojile su poslednje rečenice priče.

Priču koja se u zbirci našla odmah posle ove ženske priče, napisala je godinama mlada, ali dušom starica pesnikinja kojoj je ovo bio prvi prozni tekst na koji se osmelila. Te se večeri zaklela da više nikada neće pisati pesme i počela da piše mušku priču. Da se tih dana u njoj nije nakupilo mržnje za dva cela okeana, možda, ali samo možda, se ova njena priča ne bi našla u knjizi i nikako ne bi srela žensku priču. Rečenice su joj bile oštre i kratke. Premnogo tačaka, a premalo zareza, previše imenica i glagola, a tek poneki pridev. Jasno i bez dvoumljenja definisala je priču tako da se tih okvira nikako nije mogla osloboditi sve i da je pokušala. Tek je na početku, dok još nije zaboravila, dodala crne uvojke na lepo iscrtanoj muškoj glavi, kao što je to nekada umela da radi dok je još pisala pesme. Priča je bila prilično ljuta na svog stvaraoca, ali se tu nije moglo ništa. Završila je duboko u noć baš pred važno i neodložno književno veče na kome je trebala biti počasni gost. Dok je stavljala poslednju tačku, snagom razjarenog lava praveći rupu na papiru, odlučila je da baš nju sutra pročita pred svima. Pisac koji je napisao žensku priču bio je organizator te književne večeri.

Šta se tačno dogodilo narednog dana nije potpuno poznato ali je izvesno to da su već od sledećeg izdanja ženska i muška priča bile mnogo nasmejanije i srećnije. Ko je i zašto dozvolio ovu promenu takođe nije poznato. Najvažnije je to da je ostalo zapisano da priče nastavljaju da žive i posle zatvorenih korica, da imaju svoje vreme i svoje mesto potpuno različito od ljudskog vremena i prostora i da mogu da se promene i same. Ako baš, baš mnogo to žele.

Komentari

Komentari