Foto: 
anyjazz65

Priča bez kraja

Malo bi bilo reći da je Ana bila nervozna. Ruke su joj se tresle, a srce preskakolo čitavog dana. Vojin je, za razliku od nje, bio potpuno smiren. Njemu ni ranije nije smetalo što su njegovi bili protiv toga da se zabavlja sa Anom. Čak je donekle imao izgovor da, u svakom mogućem momentu, izrazi svoj bunt prema bilo čemu što mu se ne bi svidelo, upravo Anom. Nekako mu je to bilo sasvim zadovoljavajuće sredstvo kada bi mu naišla želja da ih nervira. Na kraju krajeva on nju i jeste zaista voleo i nije mnogo mario za mišljenja drugih. Voleo je sasvim dovoljno da formira svoju volju nezavisno od uticaja okoline. Ana je, s druge strane, bila jedno zrelo i odgovorno stvorenje, koje je, iako uvek radila onako kako oseća, mnogo pažnje pridavala i tome kako će drugi reagovati na njene postupke. Zato je njoj neodobravanje od strane njenih roditelja, naročito majke, jako teško padalo. Pa ipak, svaki put bi ponovo ubedila sebe da sopstvene odluke mora donositi samostalno i da ona najbolje zna šta želi.

Kad je Vojin pitao da se uda za njega, nije bilo srećnije osobe na svetu od nje u tom trenutku. Uprkos tome što je stalno imala na umu pretpostavke o reakciji njenih na ovakav korak, taj osećaj je toliko osnažio i ulio nadu u budućnost, da se nije čak ni jednom preispitala u vezi odluke. Svako je za sebe najpre razgovarao sa svojima i oba razgovora su bila na ivici da eksplodiraju svi učesnici. Ana i Vojin su imali u glavi jedino kako da njih odobrovolje i nateraju da prihvate a nikako i da li zaista treba ulaziti u tako ozbiljnu stvar kao što je brak. Napokon, eto i te večere koju je Ana spremala u njihovom stanu, a na koju su bile pozvane obe zaraćene strane. Diplomatija nije bila jača strana ni njemu ni njoj pa je tenzija, kako se vreme za dolazak bližio, rasla do pucanja. Sa prvim zvonom, tanjir sa pitom je iz Aninih ruku poleteo prema trpezariji.

- Vidi šta sam uradila, hajde otvori! Šta me gledaš, pokupiću?!

- Dobro veče, izvolite. - činilo se da je Vojinu sve ovo bilo jako zabavno. - Nadam se da ste skoro jeli burek, pošto pitu izgleda nemamo na meniju.

- Vojineeeee.- vikala je Ana iz kuhinje, – Dobro veče teta Nedo, izvinite...ruke su mi malo... od...sedite, sedite, dobro veče i vama, čika Janko. Divno cveće, niste trebali. Hvala.

- Vojin sine, nema čiviluka što smo doneli od bake, nemam mantil gde da okačim.

- Ja ću madam, dozvolite, u sobi je.

- Prestani da se glupiraš, čiviluk u sobi?!

- Ana ga je tamo smestila, hodnik je uzak, pa da ne smetaju zimske jakne. One su onako velike, znaš mama, a tamo i onako niko ne ulazi.

- A, pa logično.

Još jednom zvono, ovog puta spas za Anu. Nije joj nikada bilo jasno zašto je Neda uvek bila tako neprijatna prema njoj. Par puta je, još na početku njihove veze, probala da ostvari bilo kakav kontakt sa njom, ali joj nije uspevalo i ubrzo je prestala da pokušava. Čak je jednom bila jako blizu, kada su se dotakli toga odakle je Neda rodom. Oduševljena kada je čula da je iz okoline Sarajeva, taman što je htela da kaže da je i njena mama takođe, nekih davnih godina, sama došla u Beograd, Neda je naglo ustala i bez reči obuka cipele i jaknu i samo se javila Vojinu da izlazi. Možda je to bila osetljiva tema, ali mogla je da kaže da ne želi o tome. I njena mama je nerado govorila o svom detinjstvu. Čak i ona, njena ćerka, zna tek toliko da se sa najboljom drugaricom, sa samo 12 godina, iskrala iz kuće jedne kišne noći i uskočila u teretni voz koji je već bio krenuo sa stanice. Tako su stigle u Beograd, a sve što se nakon toga dešavalo dvema devojčicama, koje su već narednog dana kada su probale da pozovu kući shvatile da je vojska „očistila“ mesto, majka je tek u segmentima bacala, više kao informacije, nego kao priču. Odrasla je u hraniteljskoj porodici, upoznala oca na fakultetu i to je otprilike to. Ana je zapitkivala, naravno, kao svako znatiželjno dete, šta je bilo sa drugaricom, ali joj je majka tek rekla da nisu udomljene zajedno. I na insistiranje male Ane, nije pominjala da je ikada probala da je nađe. Ispričala bi ona to teta Nedi, ali nije dobila priliku, možda bi je više videla kao svoju i blisku. A, možda i ne bi. Ko zna... Vojin o tome ništa nije znao, a istini za volju, nije ni pitao.

- Dobro veče teta Miro, dozvolite ja ću pridržati jaknu. Dobro veče i vama, čika Marko, izvolite.

Već se da naslutiti šta je dalje bilo. Dve su se žene, dostojanstveno ozbiljne, na kojima život nije ostavio ni jednu jedinu boru, makar ne okom vidljivi, zagledale jedna u drugu i gotovo u istom trenutku suze su krenule niz njihove obraze. Ne mareći ni za ostatak društva, ni za precizno odabrani šminku, ni toaletu. Nikome nije bilo jasno šta se dešava. Dobro, skoro nikome. Ana je iz kuhinje, samo kroz zube i sitne oči, sebi u bradu konstatovala: „Znala sam".

Komentari

Komentari