Foto: 
Зелёный_hornet

Priče iz mobing pakla - peti deo

Jedva smo čekale raport kod načelnika. Moja prijateljica je bila srećna što sam se pojavila i suprotstavila im se. Ona je bila talac pakla, agonije bez kraja. Mislila je da je ovo šansa da se nešto promeni. Vodila je dnevnike o dešavanjima i mobingovanju, za svaki slučaj.

Prvo sam ja ušla na raport. Ispitivao me o propustu. Preuzela sam krivicu na sebe. Insistirala sam na razgovoru o mobingu. Bio je hladan. Rekao je da ga to ne zanima, da radim svoj posao i da se ne brinem. Zaplakala sam, smrad je znao sve. Rekla sam mu da u tome i jeste problem i da mi ne daju ništa da pipnem od poslova. Kako on misli da normalno radim? Izbacio me napolje. Moja prijateljica je bila besna. Ušla je unutra, a ja sam sela sam ispred i plakala. Unutra je vrilo. Prijateljica je preuzela krivicu za propust na sebe. Suprotstavila mu se po prvi put od kako se zaposlila. Govorila mu je: ,,Jeste li Vi normalni, šta radite sa decom ovde? Zar ne vidite šta one ovde rade? Dete ništa nije krivo, ja vam tvrdim. Dobra je i vredna. Letela je ovde po odelenju. Šta bi vi hteli? Do sada sam ćutala, više neću. Dosta je, na nju ne dam. Ne dam. Pokušavao je da je prekine. Bio je hladan. Nastavila je: ,,Hoćete li da roditelji počnu da dolaze ovde, da pitaju, šta radimo sa decom? (Jednom prilikom je i došla jedna majka.) Prijaviće vas dete za mobing, bićete i Vi prozvani. Ovo je jedna sramota, neizdrživo je. To nije normalno. Rekao je: ,,Neka prijavi, svako ima svoja prava.“ Izbacio ju je napolje. Bila je razočarana. Zadržavala je jed, bila mi je poput majke i osećala se nemoćnom, jer je htela da pomogne i sebi i meni, a nije znala kako. Nisam ni ja, bile smo zbunjene. Tešila me je i hrabrila da ćemo se izboriti. Obećala sam joj da ostajemo zajedno do kraja, da ćemo se boriti. Imali smo specifičan i topao odnos, bila je dobra i čista duša, tamo je bila moja druga majka.

Nakon toga mobing je bio nesnosan. Bile su besne zato što im podvala nije uspela. Stavile su nas u strogu ,,kaznenu ekspediciju“. Kada bi radile sa njih tri, svaki posao nam je bio onemogućavan. Huškale su mentalno obolelu sestru da nas uhodi, prati u stopu i otima nam poslove iz ruku. Krenemo da uradimo nešto, a ona se zatrči, otima ili skloni raspored tako da mi ne znamo šta je u terminu i ona ga radi. Čak nam je uskraćeno i javljanje na službeni telefon. Krenem da se javim, a ona skoči i zgrabi slušalicu. Brišem sto, ona se pojavi i gunđa: ,,Nisi lepo obrisala, mrva, mrva.“ Apsolutno ništa nismo mogle da uradimo. Provodile smo vreme u dangubi, ali ne svojom voljom. Po sedam sati bi bile besposlene, a one su nas za to vreme vređale i svašta govorile. Načelnik je otišao, navodno, na neku specijalizaciju. Nije ga bilo mesec i duže. Prepuštene smo bile njima u nemilost. Nismo imale mira od njih. Bile smo kao zatočenici u kazamatu. Ona mentalno obolela sestra im je bila predmet manipulacije, huškale su nju i davale joj instrukcije. Bila je bolesna i to ju je aboliralo. Vređale su nas, omalovažavale su naše ličnosti, kvalitete, govorile su svakakve gadosti i primitivnosti. Da smo lude, da izmišljamo da nas maltretiraju, da smo bezvredne. I tako non stop. Za mene su izmišljale stvari iz ličnog života. Da sam kurva i da sigurno imam nešto sa obezbeđenjem. To su govorile preda mnom. Ogovarale su me svuda po ustanovi. Prozivale su me što se doterujem i privlačim pažnju. Ako nešto i uradim od posla osporavale su. Prijateljica i ja smo ćutale, a načelnik nije bio tu, pa i ako bi se sukobile one bi mu nešto slagale.

I tako danima i nedeljama. Primetili su da pušimo cigarete. I to su nam onemogućavale. Zaključale su balkonska vrata da ne bi tamo izlazile. Napolje nismo smele često i kada bi poželele da izađemo ona mentalno obolela bi uskakala da ona izađe. Jednog dana bile su naročito surove. Izjutra, u sobi za odmor, razgovarala sam sa jednom doktorkom. Glavna sestra je ušla i prisluškivala. Doktorka me je pitala šta ćemo vezano za doručak. Da li idem napolje u prodavnicu. Odgovorila sam da sam potrošila platu, da ne idem napolje i da ću uzeti nešto iz bolničkog restorana. Tamo smo se često hranile. Rekla mi je da i njoj donesem nešto. Glavna sestra je to čula. Toga dana neobično su me uposlile. Non-stop su mi davali zaduženja, da vodim pacijente na terapije, brišem natkasne, da fizički radim. Došlo je vreme doručka, krenula sam u restoran. Ona mentalno obolela sestra se stvorila niotkud i rekla da imam drugo zaduženje, da ona ide u restoran. Otišla je i donela doručak za sve, osim, za mene. Vratila sam se kada je doručak uveliko prošao. Videla sam da su sve pojele i da meni ništa nisu donele. Pogledala sam u frižider, uvek je u njemu bilo nešto za jelo, jedino tada ne. Bacila sam pogled u kantu za smeće, pobacale su svu hranu iz frižidera i hleb. Gledala sam ih, a one su me provocirale govoreći kako je doručak bio lep. Za restoran je bilo kasno, razgrabili su sve, a nisam htela da molim za hleb. Mislila sam izdržaću. Ko ih šiša. I dalje su me upošljavale. Prepešačila sam kilometre unutar zgrade. Bila sam gladna kao pas. Do podne nekako sam izdržala. Krenula sam u prizemlje i pozlilo mi je, znala sam da je hipoglikemija. Imala sam vrtoglavicu, glad, oblio me je znoj, ruke su mi se tresle, osetila sam slabost u nogama. Uplašila sam se. Bila sam sama na hodniku, mogla sam da padnem na pločice. Naslonila sam se na radijator. Setila sam se da u ormariću imam neki med. Molila sam boga da stignem do prostorije, a da usput ne padnem. Noge su mi ojačale i krenula sam polako. Uspela sam, zgrabila sam med i jela. Sela sam da se odmorim. Bilo mi je bolje. Došla je jedna doktorka, a i moja prijateljica je pristigla na posao, ispričala sam im sve. Prijateljica mi je rekla da je to njihova stara fora i da su i njoj to radile. Bila je besna. Vikala je kroz hodnik da su smradovi, da nam ne daju ni da jedemo. Svima smo ispričale ovo. Počele smo da agitujemo za nas. Svi doktori su saznali. Bili su zgroženi i govorili su da su preterale.

Gordana Jovanović

Komentari

Komentari