Foto: 
Luisa V.I.

Priče iz mobing pakla - šesti deo

Nakon ovog svesnog ugrožavanja mog zdravlja, a u krajnjoj liniji i života, (moglo se desiti da me nesvestica savlada na stepeništu ili da padnem bilo gde na pločice i ozbiljno se povredim) prekinula sam svaki vid komunikacije i saradnje sa dželatima. Rešila sam da ću izvršavati samo naredbe lekara. Glavna sestra je bila besna, vikala je da je ona ovde glavna. Rekla sam joj da može biti glavna sestra koliko hoće, ali da joj je džaba kada je nečovek. Doktori su uvideli o čemu se radi. Da ne bih bila besposlena, davali su mi radne zadatke, pričali sa mnom prisnije nego inače, pitali su me da li me dotične sestre maltretiraju. To mi je olakšalo situaciju. Mada, ni oni nikada nisu hteli nešto konkretno da urade. Ja sam ih razumela. Bilo im je ponekad i neprijatno, bili smo njihovo ogledalo. Jedna doktorka, koja je bila korektna u potpunosti, poznavala me je površno, ali nije radila na našem odelenju. Čula je priče o dešavanjima. Rekla mi je da ne razume zašto me gone. Da sam fina , pristojna i pedantna. Da je iznenadjena da kao tako mlado biće znam šta hoću. Ponudila se čak da porazgovara sa direktorom. Zahvalila sam joj se i odbila. Znala sam da kupler majstor sve zna i da je umešan. Sklanjao se od mene kada se sretnemo, spuštao bi pogled i okretao se.

Nakon incidenta sa hranom, primirile su se na par dana. Moja prijateljica je gajila iluzije da su shvatile da su preterale. Ja u to nisam verovala jer sam znala da takvi ljudi nemaju obzira. Razmišljala sam o tome da se fizički obračunam sa njima. Suzdržavala sam se, obećala sam prijateljici da ćemo se boriti miroljubivo, do kraja. Fizički napad bi me automatski diskvalifikovao. Plašile su se napada, pogotovo kada bi ostajale same sa mnom, bile su jadne. Poput uplašenih miševa. Mesec dana je konstantno bilo isto. Kazamat mobing pakla. Načelnika i dalje nije bilo. Radi toga sam i bila toliko tolerantna, inače bi se obračunala sa njima već prvog dana. Gledala sam da budem taktična i da što duže izdržim. To nije bilo tipično za mene. Doktori i ostale sestre koje nisu bile u klanu, davali su mi podršku, prijateljica i Legenda su bili moji saborci. Nisam htela da odustajem. Mada sam znala da su veće šanse za neuspeh i da je sve gotovo izvesno, nisam htela da se sagnem, niti je prostora za neki kompromis bilo.

Bilo je sve teže podneti sve to. To je jedan vrlo specifičan vid nasilja. Naročito pasivan, usmeren na psihu i emocije. Metode koje su podsećale na one koje su se primenjivale u logorima. Posustajale smo, osećale smo strahovit strah, morale smo biti na oprezu stalno. Smišljale su stalno fazone. Bilo je pakleno. Iako ih nisam više šišala ni dva posto, na nesvesnom nivou javljale su mi se tegobe. Bile smo izmučene, hronično umorne. Sa strahom smo dolazile i sastrahom provodile radno vreme. Imale smo nesanicu, mučili su nas košmarni snovi. Osećala sam tugiu i strah. Prijateljica se kljukala sedativima, ali ja nisam volela anesteziju. Napila sam se jedne večeri, bilo mi je lakše. Međutim mamurluk me je mučio, zakasnila sam na posao, nisam imala koncentraciju. Batalila sam to kao opciju. Pušile smo kao turci. Osećala sam i fizičke smetnje, srce mi je aritmiralo, od napetosti i straha. Prijateljici se stanje sa štitnom žlezdom pogoršalo. Pravila sam se jaka, hladna, to ih je bolelo. Plakala sam kod kući, dugo, noću. Svojima nismo pričale ništa. Govorile smo da je sve u redu, ali napadi su se ponavljai, postali su naša svakodnevnica, kazamat i pakao.

Uživale smo kada ne radimo sa dželatima i kada smo u istoj smeni. Predosećala sam negativan ishod. Bila sam sve povučenija i tužnija. Moja prijateljica je bila romantik, prvi put od kada je u mobing paklu srela se sa nekom poput mene, sa nekim ko im se otvoreno suprotstavila. Nadala se da pravda na ovom svetu postoji i da ćemo uspeti. Ja sam bila sve skeptičnija i sve lošije sam se osećala. Ipak, nisam htela da se predam, barem ne bez borbe. Mrzele su me, osećala sam nijhovu zlobu, ali pak i uprkos svemu, silnim napadima i pokušajima da me slome i svom višem hijerarhijskom položaju u odnosu na mene, osećale su se inferiorno. Pred njima sam bila hladna, spuštala sam ih verbalno i nisam se sagla. Bolela ih je moja sloboda, stav, beskompromisnost, to što nisam ulizica. Nisam puzela kao one, nisam bila loš čovek i amoralna osoba.

Gordana Jovanović

Komentari

Komentari