Foto: 
much0

Priče iz školskih hodnika - Milica

Prvi septembar je u školskoj zgradi fešta. Moglo bi se opisati kao olimpijske igre u svim kategorijama, u jednom danu. Sa sprata je pogled na hol kao na koridu. Sa jedne strane novi đaci, pomalo zbunjeni, svi do jednog lepo očešljani i odeveni, gledaju oko sebe kao da su ušli u muzej primenjene umetnosti, „sve je fascinantno, ali nismo baš sigurni čemu služi“ - pogledi širom otvorenih očiju, a sa druge strane stariji, kojima više i nije interesantan ovaj hol, ali se i raspust odužio pa su i oni jedva dočekali početak školske godine da se sretnu sa svojim drugovima koje preko leta nisu videli. Kada se oni jurišom nađu u svojim učionicima i prvi čas konačno počne, razredni starešine prvog razreda izlaze i svako od njih vodi svoje odeljenje u njihovu novu „sobu za znanje“.

Milica je od prvog dana bila pomalo drugačija, međutim, to i nije mnogo skretalo pažnju iz razloga što su sva deca koja bi došla sa strane, iz manjih sredina ili sela, bila u početku povučena i ćutljiva, sa manje modernih manira, kako u oblačenju, tako i u stavu. Milica je bila jedna od takve dece. Skromno obučena, govori samo kad je neko nešto pita, na odmoru sedi na svom mestu ili ode do toaleta, sve u svemu, delovala je kao čudo iz prošlog veka.

Već na prvom roditeljskom sastanku kada je došla ona a ne roditelj, razredna je naslutila da će biti problema. Nekoliko nedelja je pokušavala da stupi u kontakt sa roditeljima, ali bezuspešno. S obzirom da je Milica bila relativno dobar đak i nije pravila probleme u školi, ubrzo je odustala. Na polugođu se nijedan roditelj takođe nije pojavio. Razredna je insistirala i na kraju je dobila informaciju u koje vreme i na koj broj tačno da pozove kako bi se čula sa njima. Već tada je bilo jasno da Milica ne želi da njeni roditelji dolaze u školu i bilo je isto tako razumljivo da ih se verovatno stidela kako su bili ljudi sa sela, međutim ono što je usledilo niko nije ni pretpostavio.

- Dobro veče, ovde Milicina razredna, dobro je da sam vas konačno pronašla, mučim se mesecima da se čujem ili vidim sa vama, vi ste verovatno Milicina mama?

- Jesam, recite šta treba, žurim.

- Vidite, trebalo bi da dođete do škole da se upoznamo, da porazgovaramo, ništa posebno, samo, eto, da se vidimo.

- Nema potrebe da se upoznajemo, sama je to htela, neka bude onda sama.

Žena je spustila slušalicu, a razredna je ostala da stoji ukočena. Sutra ujutru je odmah pozvala Milicu iz razreda i u prostorijama za prijem roditelja sela da popriča sa njom. Ispričavši joj razgovor sa mamom, zamolila je da joj objasni o čemu se radi, pokušavajući da joj kaže da je ona još uvek maloletna i da je neophodna saradnja škole sa roditeljima ili starateljima deteta.

- Nema tu mnogo da se objašnjava razredna, mama i tata su protiv toga da se ja školujem. Imamo nešto zemlje, a ja sam jedino dete pa ne žele da odem. Ja ne smem da se svađam sa njima, ali sam odlučila da se ipak školujem, jednog dana ću možda i da iskoristim tu diplomu. Neću da ih ostavim, to nikako, ostaću tu sa njima i radiću šta kažu dok su živi. A posle, posle ću da vidim. I onako sam ih dovoljno razočarala. Trudim se da poslovi kući ne trpe zbog škole, ustanem oko 5 pa napojim krave i nahranim koze, pa se onda okupam da ne primete u razredu, pa dođem u školu. Mogu ja to, nije mi teško.

- Crno dete, pa šta ću ja sa tobom. Ja ne znam ni da li to može tako. Zakon kaže da srednja škola nije obavezna, znači ne možemo ih prisiliti da to prihvate, a sa druge strane ti si maloletna, ne možeš sama da odlučuješ. Moraću da se konsultujem sa stručnom službom, idi sad na čas.

- Molim vas razredna, nemojte me izbaciti, mogu ja da učim i bolje ako treba, mama kaže da je ovaj svet prljav i zao, a naš u selu čist i bliži Bogu, ali ja ne verujem da je tako, svaki je svet lep na svoj način. Ja znam da oni ne žele da nam imanje propadne, ali ja ne želim da ceo život ostanem tamo, preveliki je ovaj svet da bi samo parče zemlje poznavala za života. Molim vas, pustite me da idem u školu.

Već sutra je nezvanično veće zasedalo. Razredna, pravna služba, psiholog, pedagog i još jedna nastavnica koja je predavala Milici. Zamršeno. Svi su se složili. Šta dalje? Ako se držimo zakona, moramo da reagujemo, da tražimo saglasnost roditelja, potpis prilikom predaje svedočanstva, prisustvo sastancima i sve što formalno treba da se ispuni. Da li da tražimo mišljenje ministarstva? Moraćemo da izložimo čitav problem. Šta ako roditelji zahtevaju od nas i potpišu ispisnicu? Šta smo onda uradili jednom mladom životu? Jesmo li mi institucija koja formalno obrazuje ili i vodi brigu o deci? Mnogo pitanja. Niti jedan odgovor. Svi su se složili i sastavili smo pismenu belešku, nećemo nikome govoriti o ovome. U trećem će razredu već postati punoletna i moći će da polaže završni ispit i da odlučuje sama o sebi. Do tada ćemo ćutati. Svi prisutni. Nije ispravno, ali ćemo ovog puta voditi brigu o detetu, a ne o protokolu.

Roditelji se nikada nisu pojavili, Milica je maturirala, a matursku haljinu smo joj kupili mi, potpisnici beleške.

Taj osmeh se ne zaboravlja. Ni za milion života.

Komentari

Komentari