Foto: 
John Perivolaris

Profesor u crnom odelu

Došao je u Nemačku pre par godina. U svojoj zemlji nije mogao da radi u struci, politika je uništila sve, a pre svega šanse da se bude čovek. Mislite li da je završio fakultet da bi slagao parfeme po policama i vukao teške palete sa pićima za nekoga ko nema svest o vrednosti ljudskog života i esencije jednog bića? Biti profesor danas ne može svako. I vašu decu neko uči gramatičkim pravilima, uči ih o životu i velikanima književnosti, počevši od velikih nemačkih pisaca. Nije rođen u Nemačkoj, ali je u svoj kulturni svet utkao toliko znanja da bi se svaki njegov šef danas postideo kada bi otkrio ko mu ćuteći slaže po policama robu i radi kao mazga dok u sebi nosi riznicu od znanja. Nije sramota raditi pošteno, sramota je biti gonič robova i sramota je nekome život pretvoriti u bezličnu traku sa koje ne silazi dok ne ispuni normu prokletstva nečije pokvarene podsvesti. Radio je više od godinu dana, uglavnom noćne smene. Nije imao pravo glasa, nije imao pravo na povišicu, nije ga niko pitao da li mu treba da plati stan, da kupi crno odelo koje su od njega zahtevali, crne patike, cipele, a radio je najteže poslove. Radio je u ekipi sa odličnim ljudima a gledao kako nedužnom čoveku kome ista fantom firma nije obezbedila cipele za rad, pada najteži proizvod na nogu, kako se ženi koja treba nožem da iseče zaštitna pakovanja odseca prst i koja je danas invalid i za koju niko ne mari i morao ćutati o svemu tome jer se Prva Dama nadnosila nad njima kao zla maćeha iz Grimovih bajki iako je samu sebe prozvala Big Mamma misleći da je izvor dobrote za sve njih. Onog momenta kada je shvatio da ugrožava svoje zdravlje i zdravu svest, a probudio se 14. dan za redom radeći bez dana pauze, iznuren, slomljen, sa temperaturom, psihički dotučen, odlučio je da preseče i stane pred sve njih ponosno dignute glave boreći se za svoja prava. Mislite li da ga je neko saslušao? Mislite li da njih zanima kako se osećaju radnici, da li imaju šta da jedu, gde spavaju i kako dolaze na posao? Ne! Prvu Damu i malenog Grka sa visokom pozicijom, na čelu sa prljavim kaubojem Garijem koji je na poziciji PL dirigovao svojim orkestrom robova, zanimalo je samo da profesorov privatni život pretresu do najsitnijih detalja, da ga pitaju lične stvari, da saznaju tračeve o kojima će posle njih troje uz kafu da se smeju i ubijaju vreme. Dozvolili su da pređu granice dobrog ukusa, poštovanja jedne ličnosti, slali poruke na privatni broj sa pitanjima o privatnom životu, ženi, deci itd. Onog momenta kada je otišao korak dalje, u firmu u kojoj ga cene, koja mu obezbeđuje da bude ugledan i poštovan radnik, deo tima, član porodice koja se gradi poverenjem kada sa nekim skupa provodiš više od 8h dnevno, sluzava Dama se usudila da mu upadne na novi posao i pita ga intimne stvari o njegovoj ženi. Dostojanstvo? Prevršena mera? Nekultura? Bahatost bez stida i obraza? Žena koja sama ne poseduje svoj lični život i verovatno kurca nikad videla nije, usudila se da puzi i koristi se svim sredstvima da bi došla do pozicije do koje je došla ali i da se bavi tuđim privatnim stvarima ne pitajući se da li će to sutra možda negde da joj se vrati kao bumerang. NE ČINI LOŠE DRUGIMA AKO NE ŽELIŠ DA TI SE LOŠIM VRATI. Dostojanstveno je ignorisao svu njenu nekulturu, a danas, godinu dana nakon toga, kada se usudila ponovo dotaći njegovog privatnog života i nekome namestiti da ne dobije posao, spremno je istupio, pokazao njene poruke i odllučio da sa svim ljudima koji učestvuju u ovom manifestu jednom zauvek stane diskriminaciji ljudskih prava i vređanu ličnosti i privatnosti na kraj. Vreme je da prestanemo da ćutimo, vreme je da takvima poput nje i njima sličnih iz menadžmenta pokažemo da svet treba da čuje za njih. Self marketing se gradi promišljeno, a odjek mu može doseći toliko daleko da nam život postane odraz onoga što smo drugima radili dok smo isti gradili.

Don’t just accept where you are at in life. If you want to be better, do better. If you want to be more, do more. It’s all on you. Do it! 

Maja Wu

Komentari

Komentari