Foto: 
autor nepoznat

Proročica

“Vidi!”reče Stana zamišljeno, sa cigarom u uglu usana,”Ti si dete sreće, čeka te uspeh…”

“A, joj! Nadam se da će jednom tako biti, tetka Stano! Sve neko crnilo oko mene, tuga, bolest… Imam trideset godina, bolesne roditelje, nemam dečka! I kako da ga imam? Ne izlazim, niko mi ne dolazi, uh, živote! Jedva sastavljam kraj sa krajem!”u dahu izgovori devojka koja je sedela preko puta.

Prostorija je bila polumračna sa oblacima dima kao gusta magla. Stana zamahnu rukom i preseče ih tako da bi jasno videla devojčino lice.

“Šta da ti kažem, nemoj da brineš!”izgovori sklanjajući brzo pogled sa tog krhkog bića,”Upoznaćeš ti nekog!”Na te reči devojka razvuče široki osmeh i pocrvene.

Žena poče vešto da meša karte sve mumlajući nešto sebi u bradu. Ređala ih je i uzdisala, a povremeno bi joj se nasmešila, pa bi se opet uozbiljila, da bi neposredno posle jedne kratke koncentracije i udubljivanja u slike sudbine počela da veze priču, da je kiti, da je boji, poji… Devojka je na to počela da plače od sreće i da se beskrajno zahvaljuje.

Prošlo je skoro dva sata. Stana, vidno umorna, pokupi karte i isprati devojku sve sa cigarom u rukama, desetom po redu. Najzad se stropošta u fotelju gledajući ispred sebe. Posle par trenutaka udje njen muž.

“Koliko ti je dala?”

“Ništa!”

“Kako ništa?”

“Lepo, ništa! Nisam mogla da uzmem! Pusti me, treba mi mir!”

“Luda ženo, tebi treba vazduha! Ovde je zagušljivo, ti jedva dišeš, bleda si! E, jebi ga, gledala si joj dva sata i ništa!”Ljutito završi dok je jednom rukom razgrnuo zavese i otvorio prozor.

“Ma, šta ti znaš! Ćuti, bre! Nikada mi nije bilo ovako teško! Reći ili ne reći istinu? Videla sam da je bolesna i da će uskoro umreti, videla sam njene jadne roditelje koji će ubrzo za njom…tuga! Sve sam videla, sve! Molila sam Boga da mi oprosti dok sam je lagala. Čemu istina, Sretene? Ima li smisla u ovakvom slučaju? Jebem ti život, povraća mi se!”

Čovek uzdahnu i izađe iz sobe dok je Stana palila novu cigaru i gledajući njen užareni vrh, onako više za sebe prošaputala:”E, sudbine…”

Komentari

Komentari